Putovanja SLUČAJNI TURIST

Chemnitz - zaboravljeno odredište

Stojeći ispred goleme glave Karla Marxa, na trenutak mi se učinilo da sam se vratio u prošlost. Nebo je bilo plavo, dan sunčan. No nije to bila ni prošlost, ni priviđenje, nego sadašnjost. Nisam stajao pred spomenikom Marxu u nekoj istočnoj zemlji s one strane željezne zavjese. To je Njemačka, grad Chemnitz, parkiranje sam prije deset minuta platio u eurima. Pa ipak, njemački grad Chemnitz, koji se nalazi nedaleko od poznatijeg i većeg Leipziga, živi i danas u nekoj neobičnoj mješavini prošlosti i sadašnjosti

Grad je pod nazivom Chemnitz poznat onima koji pamte vrijeme prve polovice dvadesetog stoljeća, ali s imenom što ga je imao do ujedinjenja dviju njemačkih država bio je svjetski poznat. Zvao se Karl-Marx-Stadt. Tada je imao 300.000 stanovnika i bio je jedno od najpoznatijih socijalističkih delegacijsko-turističkih odredišta. Visoki partijski rukovoditelji, omladinci iz socijalističkih zemalja Istočne Europe, ad hoc diktatori iz Afrike i Azije koji su se priklonili Istočnom bloku – svi su oni hodočastili u Karl-Marx-Stadt. Puni gotovo religioznog patosa i bogobojaznog poštovanja, stajali su pred golemom kamenom glavom Karla Marxa koji je ukočenim očima odlučno gledao u daljinu. Danas je mjesto koje krasi ta monumentalna skulptura u Chemnitzu samo jedna od brojnih gradskih autobusnih postaja, u žargonu zvana 'Kod Marxove glave'.

Socijalističke su delegacije nestale, a oko spomenika se nitko ne okuplja, osim mladih kojima je to dobro mjesto za rolanje jer je prostor oko spomenika morao biti vrhunski dotjeran, bez rupa i hupsera. Limena glazba više ne dolazi i ne svira 'Internacionalu' i afričke himne, koje su ih zbunjivale, a policija je davno prestala budno patrolirati pokrajnjim ulicama kako netko ne bi na spomeniku nažvrljao nekakvu nepoćudnu parolu. Chemnitz je bez sumnje prilično neobična turistička destinacija. U njemu je ostalo puno toga – ako ne baš sačuvano, onda barem nedirnuto – što je nekad bila svakodnevica istočnoeuropskih gradova. Središte toga staroga njemačkoga grada s kojim se ideologija poigrala i učinila ga u drugoj polovici dvadesetog stoljeća prvo slavnim, pa zaboravljenim, sastoji se od dvaju dominantnih starih zdanja i dvaju novih.

Na središnjem gradskom trgu stara je zgrada gradske uprave iz doba bogatog Chemnitza, u vrijeme industrijske revolucije, a u drugoj je, koja se nalazi preko puta prve, gradska pivnica, nekada središte gradskog društvenog života. Grad Chemnitz je početkom 19. stoljeća bio na vrhuncu svoga ekonomskog razvoja. S obzirom na to da je s industrijskom revolucijom silno napredovao, nazivan je saksonskim Manchesterom. Zahvaljujući tome, posjetitelj danas u Chemnitzu može vidjeti lijepe primjere rane industrijske arhitekture. No iako su nakon ujedinjenja Njemačke te zgrade u potpunosti obnovljene, one ipak ne privlače turiste onako kako je to zamišljeno prilikom obnove, kao da se spomenici industrijskog doba ne mogu izvući ispod sjene goleme glave Karla Marxa, koju posjetitelji, tražili je ili ne tražili, uvijek pronađu.

Druge dvije zgrade koje dominiraju središtem grada izgrađene su nakon ujedinjenja nekadašnje Istočne i Zapadne Njemačke. Obje su šoping-centri, s time da se jedna ponekad može vidjeti i u magazinima o modernoj arhitekturi, u člancima o obnovi bivše Istočne Njemačke. Doima se poput naopako okrenute zagorske štrukle, a od stakla i čelika. Zgrada izgleda kao da je projektirana pod paskom engleskog arhitekta Normana Fostera, koji je, uz ostalo, projektirao kupolu obnovljenog Bundestaga u Berlinu i mnoštvo zgrada neobičnih amorfnih oblika u staklu i čeliku koje danas krase prostor nekadašnjih dokova uz Temzu u Londonu. Tako se na malom prostoru centra Chemnitza nalaze najneobičniji arhitektonski stilovi, svaki simbolizirajući jednu epohu i njezinu vladajuću ideologiju. Ta povijest u kamenu, staklu i betonu čini Chemnitz zanimljivim odredištem za malo putovanje nesputanog znatiželjnika kroz vrijeme. Od industrijske epohe ugljena i tvorničkih dimnjaka, koja je svoj vrhunac u Chemnitzu dostigla početkom 20. stoljeća, ostao je samo spomenik industrijske arhitekture. Golema glava Karla Marxa i velika partijska zgrada od armiranog betona iza nje također su svjedoci jedne epohe koja je isto tako prošlo svršeno vrijeme.

195923,192384,194096,196875

Putnik bi očekivao da će moderni šoping-centri izgrađeni u stilu Normana Fostera bujati životom. No ni ti prostori ne bruje od vreve posjetitelja. Prošetavši se šoping-centrom, velikim poput onih u drugim europskim gradovima, očekivao sam, a bio je petak predvečer, rijeku posjetitelja. No, na moje čuđenje, ulice šoping-centra od poliranog granita bile su prazne. Razgovarajući kasnije s domaćinima, doznao sam da je takva situacija manje-više stalna. Uvjerio sam se da je tako kad sam u subotu prijepodne – kad su po pravilima potrošačke civilizacije šoping-centri dupkom puni – opet zatekao poluprazni prostor. Chemnitz ili nekadašnji Karl-Marx-Stadt nije prihvatio novu potrošačku epohu, kao da se spotaknuo u povijesnom spletu okolnosti i ideologija.

Šećući gradom, namjernik se vlastitim očima može uvjeriti u još jedan fenomen – Chemnitz je grad iz kojega se ljudi uporno iseljavaju, iako je trend u Europi suprotan pa gradovi širom Europe bivaju sve napučeniji i zagušeniji. Nakon ujedinjenja dviju njemačkih država tadašnji Karl-Marx-Stadt imao je 300.000 stanovnika, a današnji Chemnitz ima ih 235.000. Nedaleko od centra nalazi se dugačka ulica Zieten Strasse, koja se lagano uspinje i s čijeg se gornjeg dijela pruža lijep pogled na grad. Gotovo u cijelosti je prazna, njezini su se stanovnici masovno odselili na zapad. Mnoga ulazna vrata na zgradama su zakovana, prozori zatvoreni pribijenim daskama, no još uvijek ima dosta zgrada čija su vrata otvorena i u koje se može ući. Iako nijedan turistički aranžman ne nudi takav obilazak, čini mi se da bi se malo tko othrvao porivu da zaviri u te napuštene kuće. Ušao sam u nekoliko njih i prizor je bio više nego neobičan, na trenutak je izgledalo kao da gledam neke zaboravljene filmske kulise. Ali nije tako, to su pravi stanovi koje su njihovi stanari napustili ne zbog neke više sile, poput prirodne katastrofe ili rata, nego zbog nečega što je prilično neuhvatljivo: zbog ideologija i njihovih trvenja koja se – tako uči povijest – obično prelamaju na leđima običnih ljudi. Šetao sam kroz prazne stanove, ulazio u kuhinje i sobe, promatrao prašnjave tapete na zidovima, kao posljednje svjedoke života u tim prostorima, i razmišljao o tome što se zbilo s ljudima koji su živjeli u tim stanovima. Jesu li pronašli sreću tamo kamo su se uputili?

Tijekom dvosatne šetnje napuštenom ulicom Zieten Strasse, koja se u dužinu proteže poput zagrebačke Ilice, naišao sam, osim na prazne zgrade, na tri-četiri otvorena lokala, izgubljena u praznini. Ušao sam u jedan u kojemu se prodavala rabljena odjeća, kućni predmeti i slično, posljednji tragovi nekadašnjih stanovnika koji su ih ostavili iza sebe. Upitao sam vlasnicu kako ide posao. Četrdesetogodišnja žena rezignirano me je pogledala. U njezinim umornim, ali lijepim, nebesko plavim očima vidjelo se da ju je samo pristojnost zaustavila da mi kaže kako je moje pitanje glupo. Trenutak, dva vladala je među nama neugodna tišina. Bilo mi je jasno da slika ulice kojom vlada potpuna tišina, u kojoj nema nikakvog prometa, pješaka, bilo kakvih zvukova života, govori više od riječi. Njezinih ili mojih. Izišao sam i spustio se niz ulicu do tramvajske postaje te otišao do šoping-centra u središtu grada. Ušao sam u praznu podzemnu garažu, sjeo u automobil, u drugoj brzini pošao pokraj glave Karla Marxa na postolju, koji je i dalje odlučno gledao u daljinu, i krenuo prema izlazu iz Chemnitza.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
ModaKomoda Pročitaj više
Horoskop
Horoskop Pročitaj više