Putovanja SLUČAJNI TURIST

Osjetite ritam afričkog egipatskog grada diva

Pogled s kairskog brda Mukhtana impresivan je prizor. U podnožju Mukhtana stere se petnaestomilijunski Kairo. Iz tustog sloja smoga što prekriva grad izviru minareti džamija, toranj egipatske televizije s rotirajućim restoranom na vrhu i luksuzni zapadnjački hoteli na obali Nila. Pod njima beskrajno more ravnih krovova tisuća zgrada, što čine tkivo grada, pretrpani satelitskim antenama i ilegalnim stanarima koji su na njima izgradili improvizirane potleušice

A na dnu slike dva milijuna automobila, od kojih je dobar dio spreman za otpad, gura se kroz zamršeni splet ulica i ljudi prema kojem je gužva na Times Squareu u New Yorku ili londonskom Piccadillyju dječja šala. Prometne znakove i semafore pješaci kao i vozači shvaćaju fakultativno što znači da ih se nitko ne pridržava. Gdje bi se kod nas vozilo u dvije kolone u Kairu se uspiju nagurati tri i pol računaju li se i deve na periferijskim ulicama. Pješaci prelaze cestu kao da skijaju slalom izmičući automobilima koji ne staju. Tu i tamo neki automobil tresne u onaj pred sobom, ali nitko se, ne računajući pregršt psovki, previše ne uzrujava.

Razbijeni farovi na brojnim vozilima svjedoci su borbe za svaki centimetar kairskih ulica. Zbunjenom strancu prelazak ulice izgleda kao ulazak u divovski fliper, u kome je on kuglica bez garancije stizanja na drugu strane ceste. Vozači ne skidaju ruke s truba. Ne rijetko se među automobilima pojave i magarci upregnuti u zaprege koji se bez straha, kao da su i sami od lima, provlače u prometnom kolopletu egipatskog megalopolisa. Zvuk tisuća truba miješa se s glasovima uličnih prodavača osvježenja koji se spretno provlače kroz automobile uzvikujući – 'Čaj, čaj!' – i trče s jedne strane ulice na drugu točeći vrući čaj iz spremnika obješenog na leđima. Odlično osvježenje na proljetnoj vrućini, a proteklih dana dosezale su 36 stupnjeva, ili za ispiranje grla od pustinjskog pijeska što ga topli vjetar iz Sahare donosi na kairske ulice.

Stojeći na stjenovitom Mukhatanu posjetitelj, iako iznad smoga, ipak neće izbjeći vonj velegrada. No, za razliku od 'donjeg' dijela Kaira u kome automobili što ih je Europa odbacila, od starih Peugeota koji su prije dvadeset godina taksirali Atenom i još imaju taksimetre na grčkom, pa sve do stojadina i ruskih Lada u raspadu, na Mukhatanu će ga dočekati drugo iznenađenje. Manišijat nasr, kako je ime ove kairske četvrti, svi zovu 'Grad smeća'. Oko 60.000 zabalina, što na arapskom znači 'skupljači smeća', kako zovu stanovnike koji tu žive, a uglavnom su to kršćani Kopti, skupljaju otpad širom Kaira i dovoze ga u svoju četvrt. Muškarci smeće, a milijunski Kairo svakog dana stvara 10.500 tona raznog otpada, dovoze u četvrt na Mukhatanu gdje ga žene i djeca razvrstavaju.

Zabalini, skupljači smeća

Zabalini tako iskoriste i do 80 posto otpada kojeg skupe širom Kaira. Brojka iskorištenog otpada koju ne dostiže ni jedna moderna europska industrija zbrinjavanja otpada. Iako je za onog tko ovdje dolazi prvi puta atmosfera i vizualno apokaliptična, nešto poput prizora kakve holivudski režiseri pokušavaju prikazati u filmovima o danu 'poslije' nakon nuklearne kataklizme, život se u četvrti normalno odvija.

Na cesti punoj rupa koja s kairske kružne obilaznice vodi do četvrti Manšijat nasra posjetitelja dočekuje gotovo neizdrživ smrad i maketa kršćanske crkve što visi s žice razapete između dviju kuća. Smeće u golemim vrećama leži na sve strane. Od pločnika, dvorišta, pa sve do ravnih krovova što čovjeka natjera da se pita kako je dospjelo gore? Biološkim otpadom hrane se domaće životinje od svinja koje zabalini drže jer im vjera to ne zabranjuje pa do pilića i kokoši. Plastika, staklo, metali odvajaju se i prodaju i to je najvažniji prihod zabalina. I odbačeni kućni predmeti ako se mogu popravljaju se i prodaju. Zabalini tako iskoriste i do 80 posto otpada kojeg skupe širom Kaira. Brojka iskorištenog otpada koju ne dostiže ni jedna moderna europska industrija zbrinjavanja otpada. Iako je za onog tko ovdje dolazi prvi puta atmosfera i vizualno apokaliptična, nešto poput prizora kakve holivudski režiseri pokušavaju prikazati u filmovima o danu 'poslije' nakon nuklearne kataklizme, život se u četvrti normalno odvija.

Kao i drugdje u Kairu pred kućnim ulazima muškarci sjede i čitaju novine, ispijaju čaj, puše šišu tj. nargile ili igraju domino, omiljenu igru po kairskim lokalima. Iako postoji glasina kako je riječ o ne gostoljubivom dijelu grada na stranca nitko ne obraća agresivnu pozornost uz uvjet da se posjetitelj normalno ponaša tj. da hoda bez da prstima začepi nos i na licu ima grimasu kojom izražava gađanje prema prostoru u kome se zatekao. Uspije savladati otpor prema nesnosnom smradu i eskadrilama muha posjetitelj će otkriti kako su stanovnici Mukhatana izuzetno gostoljubivi prema strancima. Posebno djeca koja kao i u svim dijelovima grada kad vide stranca veselo dovikuju – 'Welcome to Cairo!' Engleska fraza koju izgleda zna svaki stanovnik Kaira. Zabalini su kršćani Kopti. Egipćani čiji su preci u prvom stoljeću prešli na kršćanstvo. Riječ 'Kopt' na arapskom je nekada označavala Egipćane općenito i tek nakon što je Egipat prihvatio islam počela je označavati Egipćane kršćanske vjere. Na brdu Mukhatan jedna je od najzanimljivijih pravoslavnih kršćanskih crkava izgrađenih u moderno doba. No, da bi se došlo do nje mora se proći kroz uske uličice pretrpana smećem i tisućama muha pa ta neobična crkva u koju stane 20.000 tisuća vjernika nije turistička atrakcija što bi sigurno bila da se nalazi na nekom, za običnog čovjeka, dostupnijem mjestu.

194384 ,192376,191442 ,190586

Crkva je ukopana pod golemom stijenom koja nadvisuje cijelu četvrt. Građena je kao gigantski podzemni amfiteatar. S nivoa tla spuštaju se u podzemlje tribine za vjernike, a na samom dnu nalazi se oltar. Kad posjetitelj stoji pri vrhu svećenici kod oltara čine se sitni poput mrava. Na stijenama uokolo uklesani su biblijski prizori, i da podno njih nema naslaga smeća prizor bi djelovao postmodernistički-stadionska arhitektura plus naivna umjetnost uklesana u stijene.

Jasmin Krpan
Na obali Nila
Kao i drugi gradovi u Africi, i Kairo ima velik priliv ljudi sa sela. Nije poznato koliko točno ima stanovnika, brojke se kreću između petnaest i dvadeset milijuna. Nije riječ o aljkavosti gradske uprave već naprosto o svakodnevnom dotoku ljudi u grad u potrazi za poslom. Primjer toga je i kairski 'Grad mrtvih'. Riječ je o velikom groblju na kome pored preminulih borave i živi kojima je groblje dom. Koliko ljudi točno živi na kairskom groblju ne zna se. Procjene se kreću od 30.000, što se autoru ovih redova nakon šetnji 'Gradom mrtvih' čini prilično skromnom pa sve do milijun što se ipak čini pretjeranim bez obzira što je groblje veliko poput kakve zagrebačke općine s jednakim brojem stanovnika. Iako se Kairo ubrzano širi pa je grad već progutao i plato Gizu na kojoj se nalaze piramide i najslavnija od svih Keopsova te se od centra do nje može stići gradskom podzemnom željeznicom, ipak je broj ljudi koji stižu sa sela u grad prevelik u odnosu na raspoloživost stanova. Nestašica stambenog prostora kronična je. Za došljake iz provincije 'Grad mrtvih' najčešće je za prva adresa u Kairu.

Iako stanovanje na groblju nije legalizirano, u tom neobičnom naselju postoji pošta. Na njegovim 'ulicama' nema uobičajene gužve i moguće je njima šetati u potpunoj tišini, kako i priliči groblju, s tek ponekim prolaznikom, ljudima koji sjede pred 'domovima', djecom koja igraju nogomet i uživati u starim grobnicama od kojih su neke tu već stoljećima. Od vremena Fatimida pa sve do Mameluka i posljednjih otomanskih vladara. Žalovanje u islamu traje 40 dana te su grobnice građene velike i prostrane da članovi obitelji mogu u njima boraviti uz pokojnike u razdoblju žalovanja. Takve prostrane grobnice i mauzoleji nisu odlika samo Kaira. Gradili su ih nekada i europski aristokrati i bogataši. U grobnicama bliže cesti ukućani su postavili kabele za električnu struju prikopčavši se ilegalno na uličnu rasvjetu izvan groblja. No u većini 'kućanstava' električne struje nema. Iako svi žele što prije otići u normalne stanove, mnogi tu provode godine. Neki poput Hassana Ahmeda Alija tu su već generacijama. Njegov je pradjed u 'Gradu mrtvih' započeo s staklo puhačkim zanatom koji se prenosi s koljena na koljeno. Hassan nastavlja tu tradiciju i nema namjeru seliti se. U razgovoru mi, dok razgledavam radionicu u kojoj dvojica pomoćnika pušu staklo, ponosno kaže kako njihov način obrade stakla potječe iz vremena faraona.

Ako u 'Gradu mrtvih' vrijeme faraona još živi, barem u Hasanovoj radionici, na obali Nila uz koju su izgrađeni luksuzni hoteli to je vrijeme daleka prošlost. Zamijenjeno je ikonografijom 21. stoljeća; modom, MP3 glazbenim uređajima i pop glazbom. Lijeva obala Nila mjesto je gdje se svakodnevno okupljaju mladi. Glazba, mobiteli, modne marke sve što se viđa na ulicama Zagreba kad u subotu navečer mladež osvoji preplavi centar grada vidi se i ovdje. Šetalište uz rijeku mjesto je gdje se bježi pred vrućinama. Nil iz dalekih afričkih prostranstva donosi svježinu u grad uronjen u Saharu u kome ljetne temperature dosežu 45 stupnjeva.

Kad sunce zađe iza palmi na obali Nila, sa 6.693 kilometra Nil je najduža rijeka na svijetu, grad velikog književnika, nobelovca Nagiba Mafhuza, kroničara kairskih ulica, najslavnije pjevačice Orijenta Um Kalssun čije su harmonije utkane i u hitove Beyonce, zaživi punim životom. Bučne Kavane pred kojima se puši šiša, igra domino, ispija čaj, mlade djevojke s šarenim marama koje se međusobno slikaju mobitelima, ulični prodavači datulja, soka od manga, ušećerenog kikirikija i još desetaka drangulija s plodne zemlje Nila, mlađarija u automobilima iz kojih trešti muzika i okuplja se pred multipleks kinima, ulični trgovci s hrpama lažne dizajnerske odjeće koji viču reklamirajući svoju robu, mirisi kebaba po uskim ulicama bazara, stari majstori krojači, naizgled usporenih pokreta s rasklimanim tranzistorskim radioprijemnicima na stolu iz kojih izviru uglazbljene nesretne ljubavi, a koji za čas sašiju košulju ili hlače, tetovirani križevi na zapešćima Kopta, planine orijentalnih slastica koje mame sa svakog ugla, tisućljetne piramide koje se vide iz KFC-a, sarkofaga Tutankamona u Egipatskom muzeju, restorana brze hrane, gužva kod Husseinove džamije u starom Kairu, ljudska rijeka što poput Nila teče modernom šoping ulicom Talat Haarb pretrpanoj izlozima s dizajnerskom odjećom i izazovnom opremom za trbušne plesačice, minareti uvijeni u blještavi neon, oronule fasade na zgradama iz kolonijalnog doba slike su grada današnjeg Kaira.

Ne pobjegne li posjetitelj pred tim urbanim kaosom dovikivanja, začina, mirisa, nakita, trubljenja, ljudi i zvukova u klimatiziranu hotelsku sobu, može osjetiti ritam afričkog egipatskog grada diva koji kao da je živo klupko prošlosti i budućnosti islamskog dijela Mediterana.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
ModaKomoda Pročitaj više
Horoskop
Horoskop Pročitaj više