Putovanja SLUČAJNI TURIST

Nešto i dalje dijeli Berlin na dva dijela

Berlin i danas, dvadesetak godina nakon pada Zida, izgleda kao žena koja je izašla na ulicu s dvije različite cipele na nogama. Na jednoj borosana, na drugoj elegantna sandala Manolo Blahnik. Milijarde su potrošene, ali nešto i dalje dijeli grad na dvije 'cipele'

Negdje je to nešto samo u glavama ljudi koji rade u hotelima, trgovinama, lokalima, pa je vidljiva kao sporost, neučinkovitost, neuobičajena za njemačke standarde. A negdje je to nešto vidljivo golim okom u obliku pustih ulica na kojima nema života grada, urbanog ritma milijunskoga megalopolisa. Zapadnjak, netko odrastao u Londonu ili New Yorku, teže će uočiti tu razliku između dva Berlina vidljivu golim okom. Onog u kojem život buja na javnim prostorima i drugog sipljivog, kao da je prerano ostarjeli čovjek izgubljen u vremenu i prostoru. Mi koji smo i sami imali prilike živjeti u socijalističkim gradovima polumračnih ulica i mutnih izloga začas osjetimo kad smo u nekadašnjem Istočnom Berlinu, a kad u Zapadnom.

Kad sunce zađe i namjernik krene u šetnju od Brandenburških vrata prema Postadamer platzu brzo izađe iz svijeta neona i pločnika punih ljudi i uđe u dosadu pustih ulica s prolaznicima bez izražajnih lica, brojnih kutijastih betonskih stambenih zgrada s tek ponekim osvijetljenim prozorom. Nema zabune. To je Istočni Berlin. Bivši, sadašnji, kako tko hoće, koji su začudo naselili, privučeni niskim najamninama, umjetnici iz cijelog svijeta.

Grad koji je četrdesetak godina bio podijeljen zidom i u kojem je svaka polovina grada imala svoj oblik života usprkos svima naporima njemačke vlade, golemim investicijama, seljenju državnih institucija, time i ljudi sa zapada na istoki, ni dalje nije jedno tkivo. Neboderi se mogu novcem izgraditi, ali život očito ne.

Zapadni Berlin bio je po mnogočemu poseban grad. Život u neprijateljskom, barem kad je riječ o ideologiji, okruženju imao je posebnu notu. Bio je to preduvjet za dekadentnu filozofiju - živi se sad i ovdje. Svaki grad ima svoj kraj u vidu table na cesti koju malo kada vidimo kad ga napuštamo. No Zapadni Berlin imao je puno stvarniji kraj u vidu betonskog zida. Moglo se u pravom smislu doći do kraja Zapadnog Berlina i dotaknuti taj njegov kraj. Jedan od posebnih dijelova Zapadnog Berlina u doba podjele bila je četvrt Kreuzberg. Poseban stoga što bio gotovo okružen zidom. Kao neko slijepo crijevo. Ne čudi što je Kreuzberg bio mjesto gdje je malo tko volio živjeti. Buđenje s pogledom u zid ili šetnja pored njega iz dana u dan svakako nisu bile najprivlačnije stvari u životu, stoga nije čudo što su se u Kreuzbergu najviše naselili Turci.

Uz njih, tu je bilo i Hrvata i drugih Južnih Slavena. Početkom osamdesetih kad sam dolazio u Zapadni Berlin Kreuzberg je bio mjesto gdje se u turskim trgovinama moglo kupiti vrhunske halve, ali i Vegete i Kraševih napolitanki. Stoga današnja multietičnost Kreuzberga nije novost. I u vrijeme Zapadnog Berlina bio je multietničan, istina, bilo je manje zapadnjaka, ali je ipak bio multietničan. Tada su gastarbajteri iz Turske doprinijeli da je Kreuzberg postao'Mali Instanbul', a danas su brojni stanovnici Kreuzberga umjetnici, glazbenici, dizajneri i slične 'glamurozne' profesije. Nakon pada zida dogodila se u Berlinu, kao i u cijeloj Njemačkoj, velika migracija stanovnika s istoka na zapad. Stoga u bivšem Istočnom Berlinu život koji se odvija na javnim prostorima, onaj koji grad čini gradom, ranije ionako gotovo nevidljiv, postao je još siromašniji.

192330 ,189172 ,190244,180319

Alexander platz koji je u dekadentnim tridesetima, odlično prikazanim u filmu 'Kabare', prije uspona nacističkog režima, bio najburnije mjesto na svijetu, u vrijeme Istočnog Berlina bio je dosadan, nezanimljiv trg, bez razloga da se čovjek na njemu zadržava osim ako je u posjetu bila delegacija ruskih komsomolki. Nakon što je grad podijeljen Alexander platz, koji je dopao u istočno dio, desetljećima je bio pust, život je nestao s njega. Ali u toku dana ni danas nije puno življi. Posjećuju ga turisti privučeni njegovim slavnim imenom, a živost mu daju tek rumunjske Romkinje koje s djecom u naručju 'žicaju' turiste euro, dva. A ako ne ide euro, onda barem cigaretu. Veliki sat koji pokazuje vrijeme širom svijeta, izgrađen u doba DDR-a kao i televizijski toranj, te nedaleki spomenik Marxu i Engelsu, preko dana su mjesta na koja dolaze turisti. Uvečer je Alexander platz pusto mjesto na kojem se okreću tramvaji kao u nekom provincijskom gradu u kojem je netko greškom izgradio golemi televizijski toranj. S ljudima na tramvajskoj stanici prizor autoru ovih redova sliči na zagrebački Črnomerec i njegovo ne baš veselo okretište tramvaja. Od starog Alexander platza, koji je Alfred Döblin maestralno opisao u istoimenoj knjizi, u romanu u kojem je čudo grada glavni lik, ostala je samo nadzemna stanica U-bahna.

Jasmin Krpan
Chilanje na Kreuzburgu
Krene li se tramvajem istočnije prema četvrti Pankow, prizori neumoljivo podsjećaju na večernju vožnju tramvajem kroz Novi Zagreb. Posjetitelj koji ne može osjetiti tu finu nijansu socijalističke montažne stambene gradnje te ne zna da ga tramvaj vozi kroz nekadašnji Istočni Berlin, shvatit će to kad se tramvaj zaustavi na stanici nedaleko od golemog spomenika njemačkom komunističkom vođi Ernstu Thälmannu iz doba Weimarske Republike. Istina, spomenik je napravljen po sovjetskom klišeu pa Thälmann izgleda kao pljunuti Lenjin i da nije natpisa, teško bi ga se povezalo s Thälmannom. Stanovnicima nekadašnjeg zapadnog Berlina taj spomenik ne smeta, a i ne vide ga. Nije u njihovom dijelu grada. Ne smeta ni stanovnicima Pankowa. One starije istočne Berlinčane možda podsjeća na njihovu mladost u doba DDR-a, a one rođene nakon pada zida, kako mi je rekao mladi prodavač piva u Pankowu, ni na što.

Nakon ujedinjenja Berlina u istočnom dijelu uklonjen je devetnaestometarski spomenik Lenjinu na nekadašnjem Lenjinovom trgu, no spomenik Ernstu Thälmannu te Marxu i Engelsu su ostali. Thälmann, za razliku od Marxa i Engelsa, nije turistička atrakcija, vjerojatno stoga što se nalazi duboko u nekadašnjem Istočnom Berlinu, a posjetitelji, osim ako im nije stalo do jeftinog piva, tamo nemaju što raditi. A, ruku na srce, Thälmann za razliku od Marxa i Engelsa nije međunarodni brend. Tko želi vidjeti više estetike socijalističkog realizma, ne mora ići u dubinu istočnog dijela Berlina. Nedaleko od Brandenburških vrata, u srcu grada, spomenik je Crvenoj armiji tj. neznanom junaku, kako glasi uobičajena formula za taj tip spomenika. Zanimljivo je mjesto gdje se nalazi jer je uz njega vezan jedan crno humorni detalj. Spomenik su izgradili Rusi, ali kad je izgrađen zid ostao je 'mrvicu', koju stotinu metara, u zapadnom dijelu, pa istočni Berlinčani, kao i turisti iz socijalističkih zemalja nisu mogli do njega.

Razlog je bio jednostavan. Vlasti DDR-a s pravom su se bojale kako bi se malo tko nakon odlaska do spomenika vratio u Istočni Berlin. Samo su službene sovjetske i slične delegacije imale pristup do spomenika gdje su polagale vijence. Do njega nisu mogli ni zapadni Berlinčani jer je pristup bio zabranjen iz straha da bi netko oštetio spomenik ili ga išarao grafitima. Pristup spomeniku nakon ujedinjenja je slobodan, ali ni dalje ga nitko ne obilazi osim znatiželjnika poput autora ovih redova i ruskih turista starije generacije. Taj veliki spomenički kompleks osim skulptura vojnika ima uobičajene dekoracije, tipične za rusku spomeničku estetiku, tenkove i topove. Spomenički kompleks kod Brandenburških vrata teški je vizualni anakronizam, vjerojatno jedan od posljednjih tragova monumentalne sovjetske estetike u Europi. A bit će još dugo tamo jer, iako Berlinom više ne upravljaju savezničke sile, Rusi nikada neće dozvoliti njegovo uklanjanje. Politički identitet moderne Rusije temelji se na pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Oko spomenika gotovo da i nema života, nema turista, tek tu i tamo  netko zaluta.


Jedan berlinski trg doživio je ogromne promjene. Potsdamer platz koji je u vrijeme podjele Berlina bio pustopoljina u Istočnom Berlinu doživio je najveću preobrazbu. Kao i veći dio Berlina Potsdamer platz je sravnjen sa zemljom porazom Hilerovog režima u Drugom svjetskom ratu. Do poslije ratne obnove trga nije došlo jer je na nesreću trg podijeljen na dva dijela izgradnjom zida koji je išao njime, bolje rečeno onime što je ostalo od njega nakon ratnih razaranja. Malo koji je europski trg doživio da se stotine milijuna investiraju u njegovu obnovu i da ga pored toga život zaobiđe. 2005. pozvani su najpoznatiji svjetski arhitekti i dali se na posao stvaranja novog trga. Nakon što je izgradnja završena Potsdamer platz je izgledao kao da je dio centra New Yorka presađen u Berlin. Ali ljudska vreva i sve ono što grad čini gradom, zaobišla je Potsdamer platz. Kao da stakleni neboderi nisu u stanju pregaziti granicu koja je dijelila grad na dva potpuno različita dijela.

Razlike između dva dijela Berlina nisu čudne. Četrdeset godina dva su dijela grada imala svaki svoj život. U zapadnom dijelu živjelo se punim plućima na ulicama, trgovima, lokalima, kafićima, šoping centrima. U istočnom dijelu takvog oblika života nije bilo s obzirom da se previše vremena provodilo u redovima za deficitarne artikle u trgovinama. Ujedinjeni Berlin je stoga, kad već milijunske investicije nisu vratile gradski život kakav je nekada postojao, šansu vidio u otvaranju prema strancima. Kreuzberg je odličan primjer te politike. Do jučer nimalo atraktivan, dapače prilično depresivan dio zapadnog Berlina, osim za ljubitelje halve i baklava te turske kave, za koji manje više nitko izvan Berlina nije znao, postao je svjetski poznat kao mjesto gdje se okupljaju umjetnici iz cijelog svijeta, iako njime zapravo i dalje dominiraju turski stanovnici. Posebno je zanimljiv suživot njegovih turskih starosjedilaca s njihovim tvrdim običajima i tradicijama iz Turske i mladih, urbanih ljudi iz cijelog svijeta. Muškarci sa ženama zamotanim u marame po islamskoj tradiciji pored muških gay parova koji se drže za ruke normalan su prizor. Proces stapanja dva grada u jedan teče polako. Čine ga ljudi. A njima kao da se ne žuri. Istočni dio Berlina sa svojim umjetnicima iz Hrvatske, Bosne, Srbije i drugih zemalja još dugo će biti borosana na nozi, dok je na drugoj elegantna 'blahnikica'.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
ModaKomoda Pročitaj više
Horoskop
Horoskop Pročitaj više