Putovanja PUTOPIS ČITATELJA

Marrakesh – crveni grad

Svaka zgrada, svaka ograda, svaki zid, sve je crveno. Dobro došli u crveni grad, kaže nam vodič dok kroz stakla promatramo ljude obučene kao da je hladna jesen

Arhitektura oko nas nalik je onoj u filmovima o dalekim i nepoznatim zemljama. Odjeća ljudi je neobična. Čak ni drveće nije ono na koje smo navikli. Minareti su četvrtasti, ne okrugli. Kad smo izašli iz autobusa postalo nam je jasno da je oko nas iluzija, jer tko će nositi jakne na plus 30 stupnjeva? Bilo je vruće, kao u košnici kad pčele polude, bilo je mnogo ljudi. S ulice su se širili snažni, prodorni mirisi. Hodao sam kao hipnotiziran pola sata, fotografirao sve što je naišlo i ono što nikamo ne odlazi, čudom promatrao kako će se na raskršću mimoići kola koja vuče magarac i suvremeni autobus sa zatamnjenim staklima.

Da nekako prekinemo doživljaj i vratimo se u stvarnost, potražismo kafić. Sjeli smo na terasu jedne od mnogih kuća na trgu i naručili:
- Pivo, molim…
- Nema.
- Onda vino.
- Nema ni vina - odgovori konobar - u Medini u Marrakeshu ne poslužuje se alkohol.

Robert Posavec
Poznata tržnica Jemaa el Fna
Znali smo da se u islamskom svijetu alkohol ne toči u rijekama, ali ipak smo došli u turistički grad i nadali se da ćemo svoje zapadnjačke navike prenijeti i ovamo. Naručismo sok i tajin s janjetinom, a s krova zgrade nastavismo promatrati jednu od najpoznatijih afričkih tržnica – Jemaa el Fna!

Tržnice je vrvjela svim vrstama zabavljača kakve je moguće pronaći u egzotičnim pričama – krotiteljima zmija, žonglerima, sviračima, ljudima koji hodaju na rukama, dreserima majmuna. Sva ta živopisna ekipa kao da je prema zapadnjačkom receptu pripremljena za turiste. Svaki pogled na krotitelja zmija košta. Svako slušanje svirača košta. Pritom nije važno koliko ćete dati, već je važna gesta. Buka što su je tvorili glazba, dreka, vika, ples i povici raznih vozača kolica najednom je prekinuta mujezinovim pozivom na molitvu. Tišina. Kao mrak. Kao mrak u pustinji. Glas pjevanjem poziva. Njegov poziv odjekuje moćno. Premda ne razumijemo što govori, u reakcijama ljudi vidimo da govori nešto značajno. Glas je ubrzo nestao, a zabavljači su nastavili proizvoditi i prodavati svoju buku.

Ispod jednog od mnogih bijelih suncobrana na Jemai el Fna sjedio je starac sijede kose, obučen u bijelu laganu haljinu. Na nogama je imao kožne papuče. Ispred njega nalazio se stol, a na njemu nalazila su se kliješta. Da smo vidjeli samo kliješta, možda bismo pomislili da je zidar ili električar. Uz kliješta su bila uredno posložena mnogobrojna zubala! Pored zubala stajali su zubi. Pravi ljudski zubi! Jedan po jedan. Bijeli, žuti, zlatni! Zinuli smo! Kako je moguće, nije higijenski, nije valjda da ovaj to radi tu na trgu, govorili smo, usta punih janjetine… Dobro smo znali da je i taj zubar možda dio predstave za strance i turiste.

Na tržnici smo obavili šoping. Nabavili smo nove kožne sandale, marame, razglednice i još neke sitnice. Cjenkanje nas je izmorilo.
- Pošto majica?
- Sto… - odgovori mladić u Barceloninom dresu i natikačama.
- Doviđenja… - kažem i krenusmo.
Dvije smo majice platili 120 dirhama.
Prolazeći ulicama Medine pokušavali smo fotografirati sve što nam se učinilo zanimljivim, a toga je bilo mnogo više nego prostora na memorijskoj kartici fotoaparata.

Građevine Marrakesha predivne su. Džamija Koutoubia, grobnica Saadita, palača Bahia, park Menara – samo su neke od obaveznih turističkih destinacija, koje zavode svojom pričom i arhitekturom. Kraljevi, žene, vrtovi, balkoni unutar zidova kuća, simulacija grada u vlastitom dvorištu, medrese, miris naranči, sve se te priče pojavljuju na mnogim mjestima Marakesha, nekad kraljevskog grada. Po ulicama Marakesha šeće mnoštvo Engleza, Francuza, kažu da ima i mnogo Belgijanaca. Kupuju stanove, jer kad u Europi puše hladni vjetar i pada snijeg, ovdje je 30 stupnjeva i toči se friški sok od naranče, prodaje se hašiš i dobra janjetina. Kažu da prostitucija cvijeta.


Ono što smo posebno čekali jest večernji izlazak na trg Jemaa el Fna.

Jemaa_el_Fna
Berberska tržnica
Potražili smo alkohol. Ne vladamo arapskim, ali znamo pročitati što piše na etiketi na boci vina – iz Meknesa je, crno je.

Umjesto ludog provoda, jecao sam na zahodskoj školjki, obliven znojem i nevjerojatno bolnim grčevima. Sumanuto sam trošio zahodski papir, pio tablete i crni čaj. Okretao se po krevetu, jaukao, savijao, grčio od boli. Recepcionar je sredio dostavu crnog čaja. Proklinjao sam Berbere i njihove masline, njihov grah, njihovu govedinu i janjetinu i mesne okruglice, luk i paradajz… sve što sam tog dana za ručak pojeo negdje na Atlasu među Berberima.

Idućeg jutra zavidno sam gledao svoje suputnike kako tamane doručak. Čaju sam priložio kapsulu protiv dijareje. To je bio moj posljednji doručak u Marrakeshu, jer smo nakon njega sjeli autobus i uputili se prema zračnoj luci. S još prisutnim bolovima u želucu, promatrao sam crvene fasade kuća pokraj kojih smo prolazili. Na izlazu iz grada neki je mladić iznajmljivao deve.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
ModaKomoda Pročitaj više
Horoskop
Horoskop Pročitaj više