PUTOPIS ČITATELJA

Nezaboravnih mjesec dana u Brazilu

02.03.2009 u 08:00

Bionic
Reading

Brazil, peta zemlja po veličini u svijetu, od Hrvatske je veći oko 150 puta. Prošlo ljeto sam ga odlučila proputovati u nešto manje od mjesec dana. Osim nabave AirPassa, koji mi je omogućio jeftinije letenje s jednog kraja Brazila na drugi, u tom mi je naumu pomogla i pripadnost internetskoj zajednici couchsurfera, ljudi dobre volje koji su voljni besplatno pružiti krov nad glavom putnicima iz cijelog svijeta

Putovanje smo započeli na veličanstvenim slapovima Iguaçu na granici s Argentinom i Paragvajem. S argentinske strane slapovima je moguće prići bliže te čuti i osjetiti njihovu nevjerojatnu snagu. Već sama huka najvećeg od ukupno 275 slapova Gargantea del Diabla ili Đavoljeg ždrijela izaziva osjećaj strahopoštovanja, a da ne govorimo o pogledu na tu polukružnu provaliju promjera 150 metara i visine 82 metrau koju se svom silinom slijeva nezamisliva količina žućkasto-smeđe vode. Budući da je bio kolovoz i kalendarska zima, vožnja brodom ispod slapova pokazala se kao vrlo nepromišljena ideja. Upustili smo se u tu avanturu ne znajući koliko se zapravo brodić približava slapovima i ubrzo požalili. Naime, nije nam bilo nimalo ugodno nastaviti razgledavanje mokrima do kože po kišnom danu na oko 15°C. Sljedećeg dana, s brazilske strane, divili smo se panoramskom pogledu na tih 2,7 kilometara slapova sa sigurnije udaljenosti.

Rijeka Amazona

Sljedeća postaja na našem putovanju bila je Brazilija, glavni grad Brazila, planski izgrađen prije pedesetak godina. Dok smo lutali ovim arhitektonski više nego dojmljivim administrativnim središtem, ipak se nismo mogli oteti dojmu umjetnog i neprirodnog naseljavanja. Činilo nam se da smo jedini pješaci u gradu, a nigdje usput nismo naišli na kafić ili trgovinu. Niemeyerova SF arhitektura još je pojačavala taj osjećaj pustoši te mi se činilo da se nalazim na kakvom nenaseljenom planetu.

Sušta suprotnost Braziliji bio je kaotični lučki grad Manaus u Amazoniji.
Kako nismo uspjeli naći poznatu agenciju koja organizira izlete brodom po Amazoni, odlučili smo se na prilično skup aranžman (oko 500 kuna za jednodnevni izlet) koji nam je prodao slatkorječivi navodni vlasnik druge agencije. Izlet je ipak dobro prošao, a uz pogled na divovske lopoče i bliski susret s kajmanom, najuzbudljivije je bilo pecanje pirana među krošnjama potopljene šume. Nakon ispunjenog dana na Amazoni i Rio Negru, na željno iščekivanom krevetu dočekao me žohar od nekih 10 centimetara - jedno od onih bića na koja se u tropskim područjima jednostavno morate naviknuti.

Salvador de Bahia na sjeveroistoku Brazila odmah me osvojio unatoč svojoj reputaciji opasnog grada. Budući da je u prošlosti bio važna luka za dovoz robova iz Afrike, u njemu se i danas osjeća vrlo živa tradicija afričkih običaja i kulture. Razni rituali nerijetko su na neobičan način kombinirani s kršćanstvom, pa je teško na prvi pogled razaznati kojoj tradiciji pripadaju pojedini obredi. Dok smo prolazili strmim ulicama Gornjeg grada, iz jedne crkve neodoljivo nas je privuklo živo pjevanje popraćeno pljeskanjem i mahanjem rukama.

Pridružili smo se nedjeljnoj misi na kojoj je bilo sasvim normalno da se umjesto rukovanja kao znaka mira vjernici međusobno srdačno izgrle.

Prisustvovali smo i procesiji s Marijinim kipom, a simpatični svećenik nas je na kraju pomoću palmine grančice dobrano zalio blagoslovljenom vodom. Možda nas je baš to očuvalo od loših iskustava na koja su nas upozoravali, jer da je Salvador opasan grad, postalo nam je jasno čim smo po ulicama ugledali policajce u pancirkama i s dugim cijevima, a osjećaju sigurnosti nisu pridonijela ni upozorenja prolaznika da ne ulazimo u pojedine ulice. Mislim da je onda lako zamisliti kako smo se osjećali kada nas je u tom pomalo paranoičnom raspoloženju oko dva sata u noći odjednom probudilo glasno bubnjanje s ulice, koje je zvučalo otprilike kao početak kakvog plemenskog rata i potrajalo dobrih petnaestak minuta.

Gradić Ouro Pretu
Na putu za Rio predahnuli smo u prekrasnom kolonijalnom gradiću Ouro Pretu, poznatom po rudnicima zlata i brojnim zlatom ukrašenim crkvama. Nakon noćne vožnje autobusom stigli smo u Rio de Janeiro, koji je ispunio sva naša očekivanja jer smo nakon obilaska svih važnih turističkih lokacija navečer izašli i u samba klub. S nama je bio i Julio Cesar, visoki tamnoputi couchsurfer lokalacu čijem smo se društvu osjećali potpuno sigurno čak i dok smo noću lutali ulicama.

Nakon razigranog Rija, São Paulo sa svojih dvadesetak milijuna stanovnika u širem gradskom području i nepreglednom šumom nebodera djelovao je gotovo zastrašujuće. Stoga su mi izleti na jug itekako odgovarali. Tako smo uživali u gradu Curitibi i obližnjim prirodnim čudesima: tu je nevjerojatna Vila Velha, svojevrstan prirodni 'stonehenge' koji se sastoji od niza golemih stijena bizarnih oblika, kao i divlja suptropska šuma Mata Atlantica. Obalni gradići Cananeia i Paraty svojim šarmom i mirnoćom potpuno su me osvojili, a rajske plaže u njihovoj blizini došle su mi kao zasluženi odmor nakon ove odiseje. Na njima sam napokon odahnula i zadovoljna posložila dojmove.