Za Aurelie Bredin, privlačnu vlasnicu šarmantnog pariškog restorana , dan je počeo kao i svaki drugi. Sve dok nije shvatila da se probudila u – praznom stanu. Sama. Slomljena srca, Aurelie tumara pariškim ulicama i pronalazi utočište u malenoj knjižari. U rukama joj se nađe roman Osmijeh žene nepoznatoga engleskog autora. Prava zavrzlama nastaje kad Aurelie počne čitati knjigu i shvati kako se u romanu spominje njezin restoran i... ona!
Polaskana time, ali i silno znatiželjna, pod svaku cijenu želi upoznati pisca. Jedina osoba koja ga poznaje urednik je knjige koji čini sve kako bi se uporna Parižanka konačno našla s piscem. Ili baš i ne?Romantična ljubavna priča bez premca – knjiga koja će vam vratiti vjeru u pravu ljubav.
'Osmijeh žene' autora Nicolasa Barreaua svjetski je bestseler preveden na 34 jezika, kod nas objavljen u izdanju Fokus komunikacija
Ulomak iz knjige
Navršila sam trideset i dvije godine i nije mi to prvi prekid. I ostavljala sam, i bila ostavljena, imala sam mnogo draže muškarce nego što je to bio čudak Claude. No, imala sam osjećaj da sve propada i da se mijenja, da nestaju svi oni ljudi koji su me ikada držali za ruku, da mi nestaje tlo pod nogama 6 Trg de la Concorde – Trg sloge, najveći je trg u Parizu, a drugi po veličini u Francuskoj.
Na trg je 1836. postavljen egipatski obelisk koji potječe s ulaza u Luksorski hram i koji je postavljen u znak zahvalnosti za doprinose Jeana F. Champolliona u oblasti egiptologije. (op. ur.) i da mene i svemir dijeli samo taj kišobran boje neba, s bijelim točkicama. To baš i nije pomagalo. Stajala sam sama na mostu.
Nekoliko automobila prošlo je pokraj mene, kosa mi je padala po licu, a ja sam stegnula kišobran koji je imao dršku u obliku patke, kao da će i on možda odletjeti. “Upomoć!” tiho sam prošaptala i zateturala prema kamenom zidu.
“Mademoiselle? Oh, mon Dieu, mademoiselle, nemojte! Čekajte, arrêtez!” Začula sam užurbane korake iza sebe i prepala se. Kišobran mi je iskliznuo iz ruke, okrenuo se u zraku i odbio od ograde prije nego što je kovitlajućim plesom, polako, potrbuške, gotovo nečujno sletio na vodu. Zbunjeno sam se okrenula i ugledala tamne oči mladog policajca koje su me
zabrinuto odmjeravale.
“Je li sve u redu?” upitao je uzbuđeno. Očito je mislio da se spremam izvršiti samoubojstvo. Kimnula sam glavom. “Da, naravno. Sve je u najboljem redu.” Potrudila sam se malo nasmiješiti. Upitno je podigao obrve, kao da mi ne vjeruje ni jednu jedinu riječ.
“Ništa vam ne vjerujem, mademoiselle”, rekao je. “Promatram vas već neko vrijeme i tako kako vi tu stojite, ne stoji ni jedna žena kod koje je sve u najboljem redu.” Uvrijeđeno sam šutila i na trenutak ugledala kišobran s bijelim točkicama kako se ležerno ljuljuška na vodama Seine. Policajac je pratio moj pogled.
“Uvijek ista priča”, rekao je. “Poznato mi je to s ovim mostovima. Nedavno smo iz smrznute vode, tamo malo niže, izvukli jednu djevojku. Stigli smo upravo na vrijeme.
Kad se netko tako dugo zadržava na mostu, sigurni smo da je ili užasno zaljubljen ili se sprema baciti u vodu.” Kimao je glavom. “Nikad nisam razumio zašto zaljubljeni i samoubojice imaju tu sklonost prema mostovima.” Završio je svoje izlaganje i u nevjerici me pogledao. “Izgledate kao da ste izvan sebe, mademoiselle. Ma, niste zapravo htjeli učiniti nikakvu glupost, zar ne? Tako lijepa žena poput vas. Pa još na mostu.”
