Obitelj i dom POD TRAJNIM PRITISKOM

Moderno majčinstvo: horor u suradnji s prirodom

Što je loše u popularnoj ideji prirodnog majčinstva? To, da 'dobra' majka zapravo pristaje biti djetetovim robom, smatra francuska feministica Elisabeth Badinter u svojoj knjizi 'Sukob: Kako moderno majčinstvo ugrožava položaj žene', koja može barem malo olakšati trajan pritisak da ste, mjereno ideologijom 'prirodnog', zapravo uvijek loša majka

Prije nekoliko godina, dok sam s tada šestomjesečnim sinom bila u parku, srela sam aktivisticu udruge Roda. Malo smo razgovarale i, riječ po riječ, pitala me: dojim li sina još uvijek? Ne? A zašto ne? Počela me uvjeravati: te kako je to najzdravije, kako je to najbolje za moje dijete, pa mogla bih se malo potruditi, a jesam li baš sve pokušala... I tako dalje, u istom tonu. Činilo mi se besmislenim objašnjavati da je moje muke s dojenjem prekinula gotovo osamdesetogodišnja svekrva, koja je inače odgojila troje djece i gomilu unučadi. Samoinicijativno je kupila dohranu, uz riječi: Pa nećeš ga valjda dojiti do druge godine.

Pitala sam se tada u parku: kako se dobronamjeran savjet 'dojite svoju djecu' pretvorio u žestoku ideologiju koja ne prihvaća alternative? Zašto se isto tako gorljivo ne govori o dostupnosti vrtića, uvođenju fleksibilnog radnog vremena, mogućnostima podizanja djeteta i part-time studiranja, ili većem uključivanju očeva u kućanske poslove? Majčinstvo je oduvijek opterećeno većom ili manjom grižnjom savjesti – djetetu bismo se mogle više posvetiti, ono bi moralo zdravije jesti, manje gledati televiziju, više biti na svježem zraku…

Krivnja je u novije doba dodatno povećana zbog sve popularnije ideje prirodnog majčinstva. Naime, ideje da 'dobra' majka zapravo pristaje biti djetetovim robom. Zamišljam je ovako: ta dobra majka u trudnoći nije popila kap alkohola, na porođaju je odbila epiduralnu i invazivne postupke kako bi imala prirodno iskustvo, pa potom doji dijete sve dok ono to želi, bez obzira na objektivne prepreke, s užitkom ostaje s njime što dulje kod kuće, uvijek sprema prirodne kašice da ne bi djetetu naudila kemijskim sastojcima kupovnih, ali mora se pritom požuriti, jer je već gotova perilica puna snježnobijelih pelena, opranih bez omekšivača, koje će se za koji tren ponosno kao zastava dobrog majčinstva vijoriti na vjetru. Nije, naime, ekološki koristiti jednokratne.

Obitelj s novim gospodarom
Francuska feministica Elisabeth Badinter u knjizi The conflict: How modern motherhood undermines the status of women (2011) stoga izgleda s pravom govori protiv trenda prirodnog majčinstva. Badinter jednostavno smatra kako bi i ono moralo imati svoju granicu. Od početka šire primjene kontracepcije majčinstvo je za žene postalo izbor, a ne više prirodna nužnost. Dojenje je uvelike zamijenjeno dohranom, pa su se žene nakon porođaja mogle relativno brzo vraćati na posao, stekle su slobodu, financijsku neovisnost i mogućnost osobnog razvoja. Međutim već je 1970-ih krenula kampanja za prirodni porođaj, protiv epiduralne anestezije i carskog reza, uz žestoku borbu raznih udruga za što dulje dojenje djeteta.

Devedesetih je godina prirodno roditeljstvo potpomognuto ekološkim aktivistima – industrijsko mlijeko može biti zagađeno, ekološki je dojiti, a i jednokratne pelene zagađuju pa treba koristiti platnene. Otkud majci pravo da šteti ne samo svome djetetu, već i čitavom planetu, s pelenama koje se neće razgraditi idućih sto godina! Naravno, ti argumenti drže vodu, ali koliko ih se slijepo treba pridržavati? Žene same sve više degradiraju svoja prava, a da muškarci pritom ne moraju ni prstom mrdnuti, užasava se Badinter. Obitelj je dobila novog gospodara – muškarca je zamijenilo dijete, čije se potrebe stavljaju ispred majčinih. Upravo kad su se muškarci uključili u proces roditeljstva, dugotrajno dojenje izbacilo je mnoge očeve iz prvih mjeseci, nekad i godina, djetetova života. Često i iz spavaće sobe. Badinter smatra opasnima organizacije koje su prirodno roditeljstvo pretvorile u ideologiju. Spominje udrugu La Leche League, čija polazna teza glasi da 'dobra majka stavlja potrebe svoga djeteta iznad svega ostaloga, a te su potrebe zadane prirodom' – dobra majka doji i ostaje kod kuće do treće godine djetetova života. Radi se zapravo o totalnoj regresiji prava žena, tvrdi Badinter, jer se žena nakon tri godine teško može vratiti na tržište rada.

193353 ,184633 ,195505 ,144121

Thinkstock
Obitelj je dobila novog gospodara – muškarca je zamijenilo dijete
Prijatelj djece, neprijatelj majke

Ni Hrvatsku nije zaobišao ovaj trend. Udruga Roda, primjerice, s jedne je strane roditeljstvo zaista unaprijedila upozoravanjem na pravilno korištenje auto-sjedalica, na važnost dojenja u ranim mjesecima djetetova života, komentiranjem hrvatskih rodilišta i slično. No s druge strane, na internetskim stranicama navodi da majka može mirno nastaviti dojiti i ako ima temperaturu! Za dijete nije štetno da pije majčino mlijeko dok je ona febrilna, no postavlja se logično pitanje: a što je s majkom? Kako se ona osjeća dok doji s temperaturom? Sve više i više rodilišta u Hrvatskoj uvodi tzv. rooming-in, što znači da je dijete već od porođaja cijeli dan uz majku, da ga ona doji i mijenja mu pelene. Zamišljeno je to iz niza pozitivnih razloga – žena će se odmah naviknuti na dijete, početi dojiti, ostvariti važan tjelesni kontakt s djetetom - ali što je sa ženama koje su iscrpljene od porođaja, koje se ne mogu odmah snaći i treba im vremena da se naviknu? Mora li se napomenuti da je rooming-in obavezan u rodilištima koje za nj imaju uvjete? Žena treba imati medicinski razlog da ne bi bila uz dijete, a i tada će druge žene u istoj sobi biti s djecom. Rezultat? Rodilja se opet neće odmoriti, a nametat će joj se grižnja savjesti što već od prvog dana nije dobra majka. Je li se kampanja 'Rodilište – prijatelj djece' pretvorila u 'Rodilište – neprijatelj majke?' Prestaje li majka biti važna nakon rođenja djeteta? Od 1970-ih su u prednosti dojenja i prirodnih poroda majke uvjeravali ginekolozi i pedijatri, a sad su žene same sebi nametnule naporni, nazovi prirodni tempo, u kojem su one posve drugorazredne. Nemoguće je ne zapitati se: čemu nam je onda služio napredak?

Badinter ne propušta primijetiti da ženu koja ne želi imati djecu većina društva još uvijek gleda kao čudovište. Sebičnu karijeristicu. Od parova bez djece svi mogu zahtijevati objašnjenje – obitelj, prijatelji i društvo, a s druge strane ljude koji imaju djecu ne pita se za razloge. Istraživanja su pokazala, piše Badinter, da mnoge žene nemaju djecu jer su interiorizirale sliku idealne majke - smatraju da bi ih cjelodnevna briga za djecu doslovce progutala i ne bi mogle postići osobno zadovoljstvo. Njihovi su strahovi potpomognuti prevladavajućim trendom prirodnog roditeljstva. Nitko im ne govori da je moguće imati djecu i ne izgubiti sebe, jer to nije poželjna vrsta roditeljstva. Ispada kako društvo manje osuđuje ljude koji imaju djecu pa se za njih ne brinu. Odnosno, da osuđuje upravo one koji se prema roditeljstvu postavljaju odgovorno. U ime svih majki kojima je preostalo nešto razuma i želje za vlastitim razvojem, uz ne nužno manju želju za podizanjem djece, uživanjem u njihovu rastu bez robovanja ideologijama, valja se zahvaliti Elisabeth Badinter. Napisala je važan i aktualan tekst koji će ženama barem malo smanjiti stalan pritisak da su loše majke.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
ModaKomoda Pročitaj više
Horoskop
Horoskop Pročitaj više