Teorija o agresivnoj djeci koja odrastaju u agresivne odrasle osobe u pozadini je suzbijanja bilo kakvog oblika agresije, posebno unazad petnaestak godina, ne samo u roditeljskim domovima, već i u vrtićima. No koliko je uopće istine u toj teoriji, preispitao je na svom predavanju u organizaciji Family Laba Hrvatska - 'Djeca i agresivnost, novi i opasni tabu' - danski obiteljski terapeut Jesper Juul. Juul ne samo da preispituje suzbijanje agresije, već takav odgoj smatra izuzetno štetnim.

'Glavna je pretpostavka da ako ne želimo rat, ne želimo nasilje, a samim time ne želimo ni agresiju, ali agresija djeteta od dvije, tri ili pet godina nema nikakve veze s agresijom, naprimjer, navijačkih skupina', objašnjava Juul, autor brojnih knjiga o djeci i odgoju, te dodaje da se sputavanjem djece da izbace frustracije iz sebe dobiva to da su sve više, posebno dječaci u dobi od tri do šest godina, marginalizirani te čak i to da ih se ne smatra normalnima, pa i to da im predstoji neki oblik terapije. Naravno, ne čudi stoga da su i istraživanja pokazala da se djeca, posebno dječaci, ne osjećaju dobro u vrtićima.

'Ono čega se svi žele riješiti jest destruktivno nasilje, no ono nema smisla ako je riječ o malom djetetu, jer je kod djece od tri do šest godina ta agresivnost odraz frustracije. U toj dobi razmišljaju brže no što mogu govoriti pa postaju frustrirani i ne znaju kako drugačije to izraziti', pojasnio je Jesper Juul, upozorivši kako u slučaju da od toga roditelji ili tete u vrtiću rade problem, dijete postaje još frustriranije.

Idealna reakcija u tom slučaju, savjetuje ovaj obiteljski terapeut, jest reći djetetu da to ne radi, ali ne ga kriviti zbog toga, već mu objasniti da mama / tata / teta ne vole kada ih se grize / udara te da im pokuša reći u čemu je zapravo problem.

Često ovakvo agresivno ponašanje kulminira upravo u vrtićima, gdje većina djece zbog roditeljskih obveza kreće s navršenih godinu dana. Juul za to ima objašnjenje.
'Vrtići su u većini slučajeva napravljeni tako da u njima nema prostora pa se djeca počinju ponašati kao kokoši stisnute u kokošinjcu', kaže Jesper Juul te dodaje da bi, prema njegovu iskustvu, idealno bilo da djeca prve tri godine ne idu u vrtić, već da ih čuvaju u idealnoj verziji roditelji ili bliske osobe. 'U konačnici, to bi poprilično smanjilo troškove zdravstvenog i socijalnog sustava', zaključuje Juul.

Za svu djecu koja ipak nemaju izbora te krenu u vrtić, Juul savjetuje da im se dopusti više da se svađaju.

'Provjereni sustav iz Skandinavije jest uvesti pravilo u vrtiće da dijete koje se ne želi više svađati samo podigne ruku i zaustavi drugo dijete. To se pokazalo jako uspješnim jer je tetama omugućeno da otkriju kod koje djece bi agresija mogla biti problem - one koja ne prestaju nakon upozorenja drugog djeteta', kaže Juul.

Što se pak tiče roditeljskih pogrešaka, Juul se osvrnuo na dva ekstrema - roditelje koji djecu drže u redu nasiljem te one koji ih toliko hvale bez obzira na to što rade. 'Pohvala je zadovoljstvo, izlučuje se endorfin te djeca lako postaju ovisna o njoj i s vremenom im neće biti dosta; puno je bolje pružiti im osobnu reakciju', zaključio je na kraju Juul.