Obitelj i dom ŠKOLOVANJE KOD KUĆE

Jesu li mame bolje učiteljice?

U SAD-u kuhinjski stol postaje školska klupa, a majka učiteljica. Još jučer roditelji su sami, izvan škole, obrazovali djecu iz moralnih i religioznih razloga, a danas to postaje pomodan trend. Po sistemu 'uradi sam' trenutačno se školuje 300.000 malih Amerikanaca, mahom djece sekularnih, visokoobrazovanih profesionalaca iz urbanih sredina poput New Yorka. U naciji otuđenih roditelja i djece, sada je moderno misliti da će dijete steći veću sigurnost ako je roditelj s njim stalno u fizičkom kontaktu

Osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea majka nije puštala u školu jer je vjerovala da će joj sinu 'uliti u glavu nezdravo poštivanje autoriteta i ubiti mu volju za učenje'. Ni bivši predsjednik Facebooka, milijarder Sean Parker, nije završio formalno obrazovanje, kao ni čuveni arhitekt Frank Lloyd Wright, redatelj Steven Spielberg i pisac George Bernard Shaw, koji je školu uspoređivao sa zatvorom i tvrdio da u njoj 'ništa nije naučio'. Uostalom, što su završili naši Kerumi i Rajići?

Ako su oni uspjeli bez formalnog obrazovanja, zašto bih ja mučila svoju djecu šaljući ih u školu, zaključila je Tera Schreiber iz Seattlea u američkoj državi Washington i krenula sama obrazovati svoje troje djece. Nezadovoljna onime što je vidjela obilazeći sa suprugom Ericom, menadžerom u Microsoftu, lokalne državne i privatne osnovne škole, odlučila je napustiti karijeru odvjetnice i posvetiti se tzv. DIY (Do It Yourself) ili 'uradi sam' obrazovanju triju kćeri.

Kućno obrazovanje postaje pomodan trend

'Djeca provode u školi sedam sati dnevno, a vi kao roditelj ne možete kontrolirati ni što, ni kako, niti tko ih uči. Ja to nisam željela', kaže mama Tera. U Sjedinjenim Američkim Državama izvjestan broj urbanih, školovanih roditelja vraća se zemlji, uzgaja povrće, gaji piliće i prodaje domaći integralni kruh bez glutena, a u posljednje se vrijeme sve češće odlučuje i obrazovati djecu po sistemu 'sam svoj majstor'. Zadnjih deset godina Udruga DIY-roditelja u Seattleu od 30 narasla je na 300 obitelji. Kao u većini zemalja, i u SAD-u su roditelji zakonski dužni pružiti djeci osnovno obrazovanje, no ne piše da ga djeca moraju svladati u nekoj formalnoj instituciji.

'Sviđa mi se ideja aktivnog učenja, a ne pasivnog usvajanja znanja', piše izvjesna Rebecca DeLaTorre na jednom blogu posvećenom kućnom obrazovanju. 'Želim da moja djeca shvate da je učenje proces koji traje cijeli život i ne staje dobivanjem diplome, da nakon svladavanja osnovnog znanja mogu učiti ono što ih zanima, a ne ono što moraju, te da je dobro misliti vlastitom glavom.

Za Rebeccine kćeri to znači da će nakon obvezna dva sata matematike i jezika, učiti sve o biljkama, mačkama, jelenima i mjuziklima, da će ih majka podučavati povijest, a da će izvan kuće odlaziti na satove klavira i šivanja.

Sve donedavna Amerikanci su se upuštali u kućno obrazovanje iz moralnih i religioznih razloga, a sada to postaje pomodan trend, tvrdi u Newsweeku Mitchell Stevens, profesor na Stanfordskom sveučilištu i autor knjige 'Dječje kraljevstvo' na temu DIY-obrazovanja. U SAD-u na taj se način trenutno obrazuje 300.000 malih Amerikanaca, a mnogi od njih su djeca sekularnih, visokoobrazovanih profesionalaca iz visokourbanih sredina kao što je New York. Neki od razloga za to su sve učestalije nasilje u školama, bulling koji se više ne smatra bezazlenim obredom odrastanja i uvjerenje da formalnim obrazovanjem djeca stječu sve površnije znanje, a istodobno ih se gura u puku trku za ocjene. Ali, prije svega, to je nova ideja o roditeljstvu koja kaže da je svako dijete pojedinac koji zaslužuje individualni pristup. U naciji otuđenih roditelja i djece, sada je moderno misliti da će dijete steći veću sigurnost ako je roditelj s njim u stalnom fizičkom kontaktu, spreman odgovarati na sve njegove potrebe.

U SAD nema saveznog zakona koji regulira DIY-obrazovanje, pa u Philadelphiji nadležni traže nastavni plan i testiranje djeteta, dok u Detroitu roditelji ne trebaju čak ni obavijestiti službeno tijelo da sami obrazuju djecu. Neke se obitelji drže standardnih nastavnih planova, drugi potpuno nekonvencionalnog obrazovanja, a na Internetu se nudi sve više tečajeva i uputa kako to uraditi sam. Sve je više specijalnih savjetnika koji nude usluge preduzetnim roditeljima, negdje i javne škole otvaraju centre za podučavanje pojedinih predmeta, muzeji nude popuste ili besplatni ulaz i organiziraju posebne programe, raste broj udruga DIY-učenika u okviru kojih formiraju dramske i izviđačke grupe, organiziraju zajedničke odlaske u kazalište i na tečajeve keramike.

DIY-obrazovanje očito je jedan od mogućih odgovora na ono što predsjednik Barack Obama naziva krizom američkog obrazovnog sustava (u mnogim dijelovima SAD gotovo trećina srednjoškolaca ne dogura do svjedodžbe), prizivajući u pomoć iskustva Južne Koreje koja ima jedan od najuspješnijih obrazovnih sustava na svijetu. Kako i ne bi, kada američki učenici godišnje provedu mjesec dana manje u školi od koreanskih, 15-godišnji Koreanac je drugi, a njegov američki vršnjak 17. u znanju jezika u svijetu, a u matematici četvrti, za razliku od Amerikanca koji je na 31. mjestu. Međutim, osim što je jedan od najuspješnijih po ocjenama, južnokorejski sustav ima najviše depresivnih đaka na svijetu i najviše samoubojstava učenika. On je sve ono što DIY-roditelji ne žele svojoj djeci: robovanje učenju, ubitačno natjecanje, histerična trka za ocjenama. Strogo stratificirano društvo poput južnokorejskog ne priznaje samouke Kerume i Rajiće, niti Assange i Parkere, jer u društvenu i gospodarsku elitu mogu ući samo oni s diplomama najprestižnijih sveučilišta, dok se djevojka ne udaje za momka nižeg obrazovanja od nje. U tako kompetitivnoj sredini ne čudi pomama za sveučilišnim diplomama i doktoratima po svaku cijenu, pa danas na svakih 500 stanovnika u Južnoj Koreji dolazi jedan doktor znanosti.

Finski model obrazovanja najučinkovitiji

I dok jedni u SAD i nadalje inzistiraju na kompetitivnosti, jača glas zagovornika finskog modela, poput publicistkinje Anu Partanen koja priprema knjigu o tome što Amerika može naučiti od nordijskih zemalja.

Thinkstock
Finska je postala svjetska obrazovna sila zbog toga što jednakost vrednuje više od izvrsnosti
'Nokia i odgojno-obrazovni sustav najpoznatiji su finski brandovi, a Finska je postala svjetska obrazovna sila zbog toga što jednakost vrednuje više od izvrsnosti', zaključuje Partanenova. Od osamdesetih godina naovamo obrazovna politika u Finskoj počiva na ideji da svako dijete mora imati jednake mogućnosti učenja, bez obzira na podrijetlo, imovinsko stanje i gdje se nalazi. Ova zemlja troši 30 posto manje novca po učeniku od SAD, a obrazovni sustav u cijelosti financira država. U Finskoj 99,2 posto djece završi osnovnu školu, 90 posto ih stekne srednjoškolsku svjedodžbu, više od polovice mladih ima barem magisterij, dok većina odraslih sudjeluje u nekoj aktivnosti cjeloživotnog učenja. Finska djeca ne polaze u školu prije navršene sedme godine života, prve testove i ispite polažu kada uđu u tinejdžersko doba. U isti se razred biraju svi, bez obzira na intelektualne mogućnosti, na satovima prirodnih znanosti najviše ih je 16 u razredu, tako da svi mogu sudjelovati u praktičnoj nastavi.

Razlika između najslabijih i najboljih učenika najmanja je na svijetu, a 66 posto srednjoškolaca nastavlja studirati, najviše u Europi. Na svim međunarodnim provjerama znanja, finski učenici su prvi ili među prvima u matematici, jeziku i prirodnim znanostima. Učitelji provedu četiri sata dnevno na nastavi, a dva tjedno utroše na profesionalno usavršavanje. Cijela Finska ima jednako toliko nastavnika koliko i grad New York, ali gotovo dvostruko manje učenika. Prosvjetni radnici su istog statusa kao liječnici i pravnici...

No, finski model teško je ostvariv u zemlji sve jačeg socijalnog raslojavanja, pa tako ostaje na američkim roditeljima da DIY-učenjem u ultrakompetitivnom svijetu svojoj djeci barem 'podare djetinjstvo'. Amerikanci su nerijetko skloni krajnostima, a pitanje je, kažu psiholozi, kako će se tako izolirana djeca, vezana isključivo za roditelje u godinama odrastanja, kasnije uklopiti u društvo i nastaviti visoko obrazovanje, jer - prije ili kasnije - ne mogu izbjeći svijet u kojem žive. A koliko u svemu ima i pomodne sebičnosti roditelja, dokazuje i primjedba jedne majke-samozvane učiteljice iz Baltimorea, koja kaže: 'Spoznavši koliko je uzbudljivo promatrati svoje dijete kako otkriva svijet oko sebe, upitala sam se: zašto bih to zadovoljstvo prepustila nekom anonimnom učitelju?'
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
ModaKomoda Pročitaj više
Horoskop
Horoskop Pročitaj više