SUMNJA U OČINSTVO

Tko je tvoj tatica?

07.08.2011 u 08:00

Bionic
Reading

Sindrom kukavičjeg jajeta nije poznat samo u ptičjem svijetu. Pitate li se vi tko je vaš tatica?

Nedavno su mediji prenijeli vijest da u jednom hrvatskom labosu za testiranje DNA čak pet posto očeva koji dolaze na testiranje nisu biološki očevi svoje djece. Voditelj laboratorija, dr. Gordan Lauc je, doduše, upozorio da se vjerojatno radi o pristranom uzorku, budući da na testiranje uglavnom i dolaze ljudi koji smatraju da imaju razloga sumnjati: u cijeloj populaciji, ovaj bi postotak vjerojatno bio nešto manji.

Zanimljiv dokaz u prilog tome je i činjenica da, kako su cijene testiranja postajale dostupnije većem broju ljudi, tako je postotak nepodudaranja između očeva i djece bio sve manji: naime, dok je testiranje bilo skuplje, na njega su se odlučivali samo oni koji su smatrali da zaista imaju dobar razlog za sumnju, a danas na testiranje dolaze i oni koji nemaju toliko jake dokaze o preljubu, a možda i poneki znatiželjnik.

Dok se nekima već lagano diže kosa na glavi, a crv sumnje se zavlači u moždane vijuge, utješna je vijest da nas ova brojka od pet posto zapravo stavlja među konzervativnija društva po pitanju učestalosti 'kukavičjih jaja'. Naime, engleski istraživači Bellis i Baker tvrde da se prosječna stopa ljudskih kukavičjih jaja u dosad objavljenim istraživanjima kreće oko 10 posto, ali i da postoje ogromne varijacije među kulturama.

Tako je taj postotak iznenađujuće visok u Velikoj Britaniji, gdje prema nekim istraživanjima čak 30 posto očeva živi u pogrešnom uvjerenju da su djeca koju odgajaju njihova. S druge strane, možda je još fascinantnija činjenica da je čak i u konzervativnim muslimanskim zemljama, gdje vladaju zakoni prema kojima glava pada i za puno manje od preljuba, DNA analizom potvrđeno postojanje oko četiri posto nepodudarajućih uzoraka između djece i glave obitelji.

Uz tako visoke rizike, evolucijski biolozi, kažu očito je da i potencijalni dobici od ovakvih ponašanja moraju biti visoki. Oni nabrajaju mnoge koristi koje ženke različitih životinjskih vrsta mogu steći parenjem s većim brojem mužjaka. Te se dobiti kreću od genetskih (reprodukcija s genetski kvalitetnijim partnerom od onog s kojim primarno jest) do materijalnih (dodatni resursi, hrana, sklonište). Ipak, biolozi naglašavaju i to da je od svih primata stupanj sigurnosti u očinstvo, kao i stupanj očinskog ulaganja u potomstvo, najveći upravo kod ljudi, tj. da su reproduktivne strategije kod žena očito evoluirale u smjeru 'nagrađivanja' kvalitetnog partnera vjernošću, što zauzvrat osigurava njegovu povećanu skrb o potomstvu.