Obitelj i dom SLOBODNA VOLJA

Je li čovjek stroj s mozgom?

Pojam slobodne volje izravno dira u čovjekov bitak, u njegovu neovisnost kao ljudskog bića i bez nje se ne razlikujemo od životinje. No sve više neuroznanstvenika tvrdi da je to izmišljotina, a svjesna volja obična iluzija. Svodi li se pisanje, hodanje, ljubav ili tuga na obično aktiviranje moždanih stanica? Svodi li se anatomija osobnosti i iskustva na električne signale?

Jeste li čuli za sindrom tuđinske ruke? To je ono rijetko stanje u kojem bolesnik kaže da jedna njegova ruka ima 'vlastitu volju'. Kada ljevicom želi spustiti čašu, desnica je želi podići, kada ljevica kopča dugmad košulje, desnica ih otkopčava, a u dramatičnim slučajevima jedna ruka davi vlasnika dok ga druga spašava, pa nesretnik za svaki slučaj mora spavati s neposlušnom rukom vezanom za krevet.

Bolest je doista neobična, ali je objašnjenje jednostavno i uzrok leži u ozljedama bolesnikova mozga. Tumor na mozgu može čovjeka pretvoriti u pedofila, oštećenje može navesti bolesnika da ženu zamijeni za šešir, a iz svega slijedi zaključak – kaže britanski znanstvenik Michael Brooks u svojoj knjizi '13 stvari koje nemaju smisla', koja je nedavno izašla i u nas u izdanju kuće Ljevak – da naš mozak ne postoji zasebno od fizičke tvari našega tijela.


Nedostatak slobodne volje

'Iako je u pitanju jezivo i posve nepoželjno zapažanje, mi smo strojevi s mozgom. Nemamo ono što smatramo slobodnom voljom' - ponavlja ovaj kvantni fizičar i savjetnik u časopisu New Scientist heretičku tvrdnju mnogih suvremenih znanstvenika. No ako je to tako, kako se nositi sa slobodnom voljom kao filozofskim pojmom o kojem smo raspravljali više od dva protekla milenija? U spomenutom bestseleru Brooks predstavlja trinaest znanstvenih tajni našega doba koje čekaju objašnjenja i prave odgovore, a između nerazjašnjenog života u svemiru i misterije smrti, pozabavio se i problemom mozga, odnosno slobodne volje. Ovim tajnama danas doista nedostaje smisao, ali autor tvrdi da će baš one rješavati ključna pitanja sutrašnjice i značiti kopernikansko mijenjanje svijeta. Kada je riječ o slobodnoj volji, znanstvenici su, čini se, na pragu zaključaka koji dovode u pitanje sve one filozofske definicije i teorije od Tome Akvinskog do Immanuela Kanta koji ju je postavio na razinu Boga i besmrtnosti, tvrdeći da su to 'jedine tri stvari onkraj moći ljudskog intelekta'. No nakon desetljeća pokusa, neurolozi nas sada uče kako razmaknuti zavjesu, kaže Brooks.

Početkom devedesetih zavjesu je pokušao razmaknuti i neurokirurg Itzhak Fried, profesor na Medicinskoj školi Sveučilišta Yale. Operirajući mozak trinaestoro epileptičara, Fried je mrežom elektroda spojenih na određena područja površine mozga pacijenata tragao za podivljalim neuronima, ali je to istodobno iskoristio i za znanstveno istraživanje pustivši u mala područja struju da vidi što će se dogoditi. Većina reakcija bili su tjelesni pokreti: pacijent bi pomaknuo zglob ili glavu, zgrčila bi mu se određena skupina mišića lica. No ono što je Frieda i njegovu ekipu posebno iznenadilo, bila je primjedba bolesnika da su prilikom puštanja malo struje osjećali 'porive' da učine neki pokret, a kada bi se struja pojačala, poriv se pretvorio u željenu akciju. Na pritisak prekidača, znanstvenici su tako preuzeli pacijentovu volju, a dodavši još malo struje, preuzeli su i njegovo tijelo… Praktički isti učinak postiže se i tzv. transkranijalnom magnetnom stimulacijom, kojom se pomoću dvije električne zavojnice stvori magnetno polje koje kroz mozak provode struju te ispitanik postaje pravi mali Pinokio, kojeg neki stari Gepetto kontrolira prekidačem.

Thinkstock
Naš mozak ne postoji zasebno od fizičke tvari našega tijela, tvrdi autor knjige '13 stvari koje nemaju smisla'
Svjesna volja - iluzija


Svjesna volja je iluzija – citira Brooks neuroznanstvenika Patricka Haggarda s Londonskog instituta za kognitivnu neuroznanost, ali u grčevitom strahu da ne izgubimo tu jedinu stvar u znanosti koja još čovjeka obilježava kao nešto posebno, neki istraživači rezultate pokusa radije tumače kao anomaliju i kuriozitet. Tako se u složenim pokusima pionira neuroznanosti Benjamina Libeta, namjera o akciji ili pokretu ispitanika uvijek javljala prije samog pokreta, ali znatno prije te svjesne namjere, dolazilo bi do pripremnog rada mozga, tzv. potencijala za spremnost. Mozak se spremao za pokret pola sekunde prije nego što se pokret dogodio i 350 milisekunda prije nego što je sudionik pokusa uopće bio svjestan da će se pomaknuti, dakle bez svjesne volje. I sam iznenađen 'bez-voljnim' rezultatima, Libet je - spašavajući ideju ljudske slobodne volje - ostavio izlaz pretpostavkom da između svijesti o namjeri djelovanja i samoga čina ima vremena za ukidanje. Jer, možemo li doista dopustiti znanosti da ljudsko ponašanje kao što je pisanje, hodanje ili ljubav svede na obično aktiviranje neurona, pita Brooks, i odbaciti dosadašnju civilizaciju, religiju i društvo izgrađeno na uvjerenju da ljudi moraju odgovarati za svoje postupke?

Ipak, Patrick Haggard spada među znanstvenike uvjerene da slobodna volja ne postoji, da su sve naše svjesne 'namjere' zapravo nusproizvodi nečega što je već započelo, a neurolozi stalno iznova dokazuju da u pogledu namjere i kontrole zapanjujuće mnogo sami sebe zavaravamo. Naše su percepcije, postupci i namjere, kažu, opasno povodljivi, što je pretpostavka za hipnozu, a čitanje misli i optičke varke koriste naše klimavo shvaćanje stvarne naravi svjesne slobodne volje, pa ako se dobro pripremimo, piše Brooks, možemo lako nekoga zavarati da misli kako netko drugi upravlja njegovim ponašanjem.

Pojam slobodne volje izravno dira u čovjekov bitak i njegovu neovisnost kao ljudskog bića i bez nje se ne razlikuje od životinje. To je ono, kaže Brooks, što je najviše uznemirilo Alexa u romanu 'Paklena naranča' Anthonyja Burgessa. Unatoč ultranasilju, silovanjima i krađama, najveću mu je tjeskobu izazvala kazna. Reprogramiran da na nasilje reagira nepodnošljivom mučninom, Alex nije više sposoban za sadizam u kojemu je ranije uživao i više nema izbora između dobra i zla, no zatvorski kapelan je podvojen oko postupka. 'Kad čovjek ne može birati, nije čovjek. Želi li Bog da biramo dobro ili da odrvenimo?' kaže on.

Propitivanje slobodne volje tako bi moglo izazvati pravi 'filozofski cunami', ali Patrick Haggard predviđa još veći cunami u pravnoj znanosti. U neurologiji se, naime, više ne istražuje područje upravljanja motoričkim funkcijama, nego sjedišta osobina vezanih uz osobu te mjerljiva postaje ljubav, krivnja, mržnja, sram, naprasitost i kajanje. Anatomija osobnosti i iskustva svodi se na električne signale, kaže Brooks, pa je pitanje vremena kada će se to koristiti u obrani pred zakonom. Stoga se i australski filozof prava David Hodgson radije priklanja tvrdnji Benjamina Libeta kako je slobodna volja prevažan sadržaj čovjeka da bi ga naše ograničeno znanstveno razumijevanje uklonilo u ovoj fazi istraživanja, a Michael Brooks cijelu dvojbu pomirljivo zaključuje riječima harvardskog psihologa Stevena Pinkera, koji kaže: 'Slobodna je volja izmišljotina, ali ima primjenu u stvarnosti.'
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
ModaKomoda Pročitaj više
Horoskop
Horoskop Pročitaj više