GLAD ZA SREĆOM

Mogu li 'self-help' knjige život učiniti sretnijim?

23.02.2011 u 11:12

Bionic
Reading

Može li 'self-help' literatura zaista poboljšati život ili je riječ o bezvrijednim knjigama? Sudeći prema ocjenama stručnjaka, baš kao u svakoj vrsti literature, tako i u ovoj postoje djela koja vrijedi pročitati i u životu primijeniti, ali postoje i ona koja čine više štete nego koristi

'Tajna', 'Moć sadašnjeg trenutka', 'Škola života', 'Tkanje života'… sve su to nazivi popularnih knjiga domaćih i stranih autora koje ulaze u kategoriju tzv. 'self-help' literature. Iako je Amerikancima takvo štivo dostupno već godinama, Hrvati se s njime susreću tek posljednjih nekoliko godina. Međutim, pravi bum 'self-help' literatura u Hrvatskoj doživljava u posljednjih godinu ili dvije. Otkako je Hrvatsku zadesila kriza, naglo je porastao interes za samopomoć. Stručnjaci smatraju da to nije ništa čudno jer si ljudi u teškim vremenima nastoje pomoći kako god mogu, a knjige za samopomoć ipak su jeftinije od posjeta različitim terapeutima.

Postavlja se pitanje može li 'self-help' literatura uopće pomoći. Dakako, mišljenja su podijeljena – velik je broj onih koji smatraju da takve knjige mogu poboljšati kvalitetu života, ali mnogo je i onih koji smatraju da su to beskorisne knjige uz pomoć kojih se ljudi samozavaravaju i gube vrijeme. Kao i uvijek, generaliziranje nije dobro i baš kao i među drugim knjigama, i u 'self-help' literaturi ima vrijednih djela, ali ima i onih koja ne zaslužuju pozornost. Problem je jedino što takve nekvalitetne

I u 'self-help' literaturi ima vrijednih djela

knjige mogu pričiniti štetu.

Autor je važan!

Psihologinja Maja Tadić smatra da je važno znati nešto o autoru prije odabira knjige: 'Smatram da je vrlo važno da knjigu koja nastoji pomoći čovjeku u smislu kvalitete njegova života ipak napiše stručna osoba. Moguće je da knjigu napiše i osoba koja nije školovani terapeut, ali u tom slučaju takva osoba zapravo opisuje neki svoj životni proces i nema ništa loše u tome sve dok se zna da su to životna iskustva jedne osobe, a ne riječ struke. Opasna je ona literatura koju pišu nestručne osobe, a čitatelju se obraćaju s 'morate ovo ili ono kako biste bili sretni'. Najbolje bi bilo prije odabira knjige pročitati nešto o autoru i otkriti tko je on, čime se bavi, je li stručan, koliko ima iskustva i slično. Iskustvo puno znači jer terapeuti koji godinama rade svakako imaju za reći nešto pametno. Na to treba obratiti pažnju.'

Prema njezinu mišljenju, problem su nekvalitetne knjige, koje čak mogu biti pogubne za čitatelja jer u nekim slučajevima stvaraju krivnju. 'Postoje knjige koje u čovjeku bude osjećaj da nešto s njim nije u redu, ako nije stalno sretan. To, naravno, nisu dobre knjige. Problem je i što neke 'self-help' knjige previše pojednostavljuju stvari. Primjerice, imate naslove poput '10 koraka protiv depresije' ili '15 koraka do sreće'. I onda dobijemo dojam da je riječ o jednom jako jednostavnom procesu tijekom kojega treba napraviti samo 10 koraka i bit ćete super. Naravno da se

život ne može riješiti u 10 ili 15 koraka, a čitatelj kad vidi da to ne može napraviti, onda se loše osjeća i misli da s njim nešto nije u redu. To se događa ako smo kao osobe labilni i ako nismo dovoljno kritični prema sadržaju koji čitamo', ističe psihologinja.

'Self-help' knjige kao podrška!
Dobar dio stručnjaka koji se bavi ljudskom psihom i dušom smatra da i među 'self-help' literaturom postoje kvalitetne knjige koje čovjeku mogu pomoći. S tim se slaže i psihologinja Maja Tadić, koja smatra da takve knjige mogu biti velika pomoć ljudima koji si
iz bilo kojih razloga ne mogu priuštiti psihoterapeuta: 'Dobre 'self-help' knjige u najmanju ruku mogu biti podrška, a kod nekoga mogu izazvati i trajnu životnu promjenu.'

Vrijeme u kojemu živimo nije jednostavno i traženje pomoći sasvim sigurno prvi je korak u kreiranju životne promjene. Iako ima onih koji smatraju da je i 'self-help' literatura još samo jedan od uvoznih trendova sa zapada, psihologinja Maja Tadić ne slaže s takvim ocjenama: 'Vjerujem da kod ljudi stvarno postoji potreba za takvim sadržajima. Sve se više u javnosti govori o raznoraznim osobnim poteškoćama, a to je dobro jer se konačno počinju demistificirati neke životne dileme i poteškoće pa ljudi danas više ne misle da su nenormalni ako ih povremeno prati, primjerice, anksioznost. Sasvim sigurno su takvi sadržaji danas i marketinški dobro promovirani, ali uopće ne sumnjam da postoji stvarna potreba ljudi za takvim štivom.'

Sudeći prema poteškoćama koje život donosi, interes za knjigama o samopomoći ne treba čuditi. Posebno ne u zemlji u kojoj se odlazak terapeutu još uvijek doživljava kao tabu i u kojoj psihoterapeuti u sklopu zdravstvenog sustava nisu dostupni onako kako bi trebali biti. U takvim okolnostima 'self-help' literatura čini se kao bogomdano rješenje.