Knjiga 'Battle Hymn of the Tiger Mother', koju je napisala profesorica na Yaleu Amy Chua, podigla je dosta prašine i ponovno aktualizirala suvremeni način odgoja djece. Chua, naime, piše da je svoju djecu odgajala na kineski način iako je odrasla u Americi, a kineski način odgoja mnogi smatraju krajnje rigoroznim s obzirom na to da roditeljima dopušta fizičko kažnjavanje djece kada ona ne ispune njihova iznimno velika očekivanja. Primjerice, roditelji u Kini od svoje djece očekuju najbolje ocjene i, ako to nije tako, može uslijediti fizička kazna. Posljednjih desetljeća na Zapadu se prakticira potpuno drukčiji odgoj koji obuhvaća pružanje ljubavi i podrške, a sve kako bi djeca odrasla u ljude sa samopouzdanjem i samopoštovanjem.

Problem je što i u liberalnom načinu odgoja djece postoje ekstremi, pa se tako djecu ohrabruje čak i kada se nedolično ponašaju. Baš zbog toga mnogi smatraju da bi i Zapad mogao naučiti nešto od istočnog modela odgoja. Reakcije na šokantnu knjigu Amy Chua iznenađujuće su pozitivne. Mnogi Amerikanci pohvalili su njezine odgojne metode jer smatraju da su s vlastitom djecom pogriješili u odgoju s obzirom na to da su im pružali previše slobode. No, je li kineske metoda moguće primijeniti i na Zapadu?

Sociologinja Teodora Beletić kaže da je riječ o dvjema potpuno različitim kulturama te da je nemoguće takav odgoj primijeniti na Zapadu. 'Kineski način odgoja kod nas neće upaliti jer nije riječ samo o odgoju. Naime, odgoj ovisi o cjelokupnoj društvenoj okolini i, kakva je ta društvena okolina, tako se ponašamo i mi. Uzalud je u okviru odgoja nešto radikalno mijenjati, a da se cjelokupno društvo sa svojim vrijednostima i stilom života tome ne prilagodi. Odgoj je dio cjelokupne društvene kulture i atmosfere. Uzalud ja djecu učim vrijednostima poštenja kad mnogi, primjerice, kradu, a nitko ne snosi sankcije za to. Mi trebamo raditi na vrijednostima cjelokupnog društva, a onda u sklopu toga te vrijednosti prenijeti djeci kroz odgoj', kaže Teodora Beletić.

Smatra da je najbolji način odgoja onaj koji proizlazi iz samog načina života: 'Problem je što se odgoj često odvoji od života. Mi djecu u školama uopće ne učimo važnim stvarima u životu. Primjerice, ne učimo ih kako ostati zdrav ili kako preživjeti ovaj ludi tempo života i različite pritiske kapitalističkog društva u kojemu je jedina vrijednost novac i materijalno. Uopće ih ne spremamo za pravi život. Punimo im glave informacijama od kojih su mnoge nepotrebne za realnost. Dobro im dođu za fakultete, ali ne i za stvarni život. Najkraće rečeno - odgoj je zrcalo cjelokupnog stanja u društvu.'

I u Hrvatskoj su se nekada primjenjivale tradicionalne i strože metode odgoja. Međutim, kako se društvo liberaliziralo, tako se liberalizirao i odgoj. Psihijatar Domagoj Štimac iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba kaže da i jedan i drugi način odgoja imaju svojih prednosti i nedostataka. 'Djeca danas u liberalnom društvu gledaju razvode i žive u krnjim obiteljima. Dakle, postoji nedostatak osnovnog obiteljskog okruženja. Tu se, dakle, vidi prednost tradicionalnog odgoja. S druge strane, djeca iz tradicionalnijih obitelji možda su u životu upornija i više usmjerena na rad, ali su također naučena i na trpljenje. To ne možemo baš nazvati životnim uspjehom. Ni jedan, a ni drugi način odgoja nije jamstvo za sreću u životu', tvrdi Štimac.

On smatra da je osnovna roditeljska uloga da djecu nauče kako da se nose s problemima koji su prisutni sada i ovdje, odnosno u ovom društvu i u ovom okruženju, a ne nekom drugom: 'Odgoj bi trebao biti takav da roditelji od djece izgrade cjelovitu osobu koja će se znati suočiti s ovim svijetom i koja neće biti traumatizirana zbog životnih problema. Ako je dijete zadovoljno te emocionalno sigurno i stabilno, onda će se moći nositi s poteškoćama i neće biti popratnih pojava poput anksioznosti. Takvo dijete onda će znati reagirati i u kriznim situacijama. Koji odgoj više pridonosi tomu, teško je reći. Ako je obitelj stabilna i ako daje poruku da će, bez obzira na to što se dogodi, biti tu za svoje dijete i da će postojati zajednički pokušaj rješavanja problema, onda to i dijete prenosi na svoje potomke, ali i na svoju okolinu.'

Poticajno roditeljstvo

Kineske odgojne metode u potpunoj su suprotnosti i s onim što propagira UNICEF. Naime, ta vodeća svjetska organizacija za djecu već neko vrijeme ukazuje na važnost poticajnog roditeljstva, a posebno u prve tri godine života koje, kako kažu mnogi stručnjaci, u velikoj mjeri utječu na to koliko će djeca biti uspješna u životu: od dobrog zdravlja i snalaženja u školi do osjećaja samopoštovanja i socijalnih vještina.

'Recepta za uspješan odgoj nema, ali jako dobrim se pokazalo kada je i dijete sudionik u odgoju. To znači da dijete ima svoje mišljenje koje roditelji moraju čuti i potom pronaći zajednički jezik. Najbolje je pratiti djetetove potrebe i želje, ali uz vrlo jasno postavljanje granica. One daju sigurnost i smjernice… Odgoj je zapravo zajednički razvoj i roditelja i djece, a idealno je kad su svi u takvim okolnostima zadovoljni', zaključuje Gordana Horvat iz UNICEF-a.