Ono što me muči jest da o mnogim temama imamo suprotna stajališta, a s njom je teško razgovarati o tome, odmah se 'digne na zadnje noge' i smatra da zna bolje od mene, pa čak i stvari koje sam ja prošla, a ona nije. Kako nisam osoba koja se rado konfrontira, ponekad prešutim, jer znam da će ona odmah postati oštra i odlučna u obrani svog stava.

Jednom mi je rekla da sam ja ista takva i da sam se unazad nekoliko godina jako promijenila, na što sam joj odgovorila da sam se promijenila na način da štitim sebe i da mi je postalo jasno da sam u životu i ja važna, a ne samo drugi. Kako postupiti u situacijama kada dođe do razmimoilaženja i kada bih joj najradije u facu dreknula: 'Ne, ne znaš sve o životu i nisi baš uvijek u pravu!'

Lara, 48

Draga Lara, sasvim razumijem vašu ljutnju! Kad biste tako dreknuli, napokon biste je nadjačali, pokazali biste agresiju koju izaziva u vama, što je sasvim prirodno, jer je i ona u svom pristupu agresivna. Kad se vaša prijateljica digne na zadnje noge te postane oštra i odlučna u obrani svog stava, vjerojatno ima ton strogog roditelja, ne može uvažiti vašu repliku na njen stav i uključiti je u svoj odgovor, već samo vrti svoje, a vjerojatno vas i prekida dok govorite. Sve to upućuje na to da su ti neki sporni stavovi dio njenog identiteta i da se diranjem u te stavove dira u nešto vrlo osjetljivo u njoj.

Kad je na stražnjim nogama, vaša prijateljica zna što je istina i što je ispravno. Nesigurnost koju bi u njoj izazvalo dublje promišljanje bila bi joj previše. Takva pretjerana sigurnost u ispravnost svog stava ima korijen u silnoj nesigurnosti koja je u njoj još od djetinjstva. Vrlo je moguće da je i njen otac bio tako oštar i da joj u tom odnosu stvarno nije bilo lako.

Vaša prijateljica je postala takva jer nije imala druge. To joj je bio najbolji mogući izbor, to je ono kako se morala prilagoditi da bi psihički preživjela obiteljske uvjete u kojima je odrasla. Možda je ovo s ocem pogrešno, iako je toliko često da je postalo neka vrsta psiho stereotipa. Možda je majka bila opasnija od oca, a možda je u pitanju i neka treća varijanta, ali jedno je sigurno: vaša prijateljica mora biti uvijek u pravu jer je ranjena, a s tom povredom se nosi tako da se popne na sigurno mjesto, u glavu, tamo gdje je velika, snažna i važna, baš kao njen otac, majka ili neki duhovni ili politički vođa.

Ona zapravo ne može drukčije. Možda mislite da ne želi, ali ona zapravo ne može. Kad je u obrani svog stava, njena defanzivnost joj ne dozvoljava da vas uvaži, a možda vas ne može ni čuti. Kad biste joj rekli nešto dok je tako oštra, pa je zatim (nakon što vam upadne u riječ) upitali što ste točno rekli, vrlo je moguće da ne bi znala ponoviti. Ukratko, konfrontacija s njom nalikovala bi na lupanje glavom o zid, a vrlo je moguće da bi nakon toga čelo više boljelo vas nego nju. Zapravo ste nemoćni da je promijenite i to je ono što vam je neprihvatljivo. A i ona je, duboko ispod svoje oštrine, nemoćna. Ne može biti blaža, uviđavnija, fleksibilnija, tolerantnija, slobodoumnija. To za nju nije dovoljno sigurno, iako bi joj s tim kvalitetama život bio lakši i ispunjeniji.

Možete li prihvatiti da, baš kao što ona vas ne uspijeva uvjeriti da je u pravu, ni vi nju ne možete uvjeriti da nije u pravu? Pokušali ste joj proširiti vidike, ali niste uspjeli. Ono što je ukorijenjeno u povredama teško se mijenja. I pitanje je vidi li ona uopće tu svoju crtu kao nešto što bi trebala ili htjela mijenjati? Podsjeća li vas vaša prijateljica na nekog iz vaše obitelji? Možda oca, majku, stariju sestru ili brata?

Budući da se ne snalazite u konfliktima, pretpostavljam da ste imali nekog tko vas je nadjačavao (a možda i poražavao) na sličan način kao što to radi vaša prijateljica. Zato njena tvrdoća budi i vašu tvrdoću, vašu obranu zbog koje ne možete odustati od razgovora u kojem vas napada. Ukratko, vrlo je moguće da se kroz vas bore vaši očevi kroz koje su se borili njihovi očevi i tako unedogled unatrag, sve do praljudi koji su rješavali stvari na puno jednostavniji način – toljagama. Predlažem vam da joj, kad ste opuštene i dobro povezane, kažete da biste ubuduće najradije izbjegavale određene teme jer vas to vodi samo u svađu. Bilo bi super kada biste to mogli reći neutralno, što možda sada i ne biste mogli, jer u vama ima puno nagomilane ljutnje. A ako se ipak opet zakačite, možete joj reći da se ne slažete s njom i da će to tako i ostati. Na taj način joj jasno dajete do znanja da vas nije uspjela nadvladati i da odustajete od svađe.

To je odvajajuće, ali donosi mir. Ne morate uvijek i u svemu biti povezane. Kad je dublji rad na sebi u pitanju, bilo bi dobro da radite na odvajanju emocija i simptoma koji pripadaju prošlosti od emocija i simptoma koji pripadaju sadašnjosti. Ako je netko u vašoj obitelji bio verbalno agresivan i ako je uvijek morao biti u pravu, naravno da vas je to povređivalo, ljutilo, a možda i plašilo.

Vaša prijateljica svojom oštrinom grebe po tim povredama iz kojih se budi zdrava, obrambena agresija, primarno usmjerena prema ocu ili nekom drugom članu obitelji. Zbog dubine te reakcije, koja seže u prošlost, vjerojatno osjećate i snažne neugodne simptome, možda pečenje u prsima, pritisak u glavi, knedlu u grlu. Ta snažna tjelesna reakcija upućuje na to da je probuđeno nešto iz prošlosti.

Kad toga ne bi bilo, s prijateljičinom tvrdoćom bi vam se bilo puno lakše nositi. Možda biste samo odmahnuli rukom, prešli na drugu temu i prestali ulagati energiju u pravcu u kojem se ne događaju promjene.

Lara, nadam se da sam vam pomogla da i sebe i svoju prijateljicu vidite u nešto drugačijem svjetlu. A možete je i iznenaditi, dati joj da pročita ovaj tekst pa je upitati: 'Što misliš, tko je ta Lara?' :)