Srećom pa su danas djeca sve bolje pripremljena za školu, rekla nam je pedagoginja Sanja Mešić i istaknula da se to odnosi na socijalne vještine, druženje s drugom djecom, komunikaciju i interakciju s vršnjacima i starijom djecom. Tako već unaprijed klinci i klinceze imaju neki pojam što se to u školi radi i koliko će im život biti drukčiji nego u vrtiću.

Također, većina djece pohađa neki predškolski program gdje odgajatelji rade i na pripremi za školu, a mališani su navikli na odvojenost od roditelja. Stoga će školarcu trebati mjesec ili dva da se privikne na školu, nove obaveze, prijatelje i učiteljicu. Često se u razredu nađe i pokoje poznato lice iz vrtića ili parka i dijete se odmah osjeća bolje. U razgovoru mu to svakako možete spomenuti i reći kako će se viđati svaki dan, baš kao i prije.

Možete očekivati da će dijete prvih dana biti malo povučenije u razredu jer je na 'novom terenu' pa će ispitivati situaciju. Eventualnu nelagodu možete spriječiti tako da razgovarate s djetetom o školi, prošećete se koji put do nje i ostanete u parku gdje će se možda često igrati za vrijeme odmora, posebno ako će ići u produženi boravak.

Učenje djeteta brojati, čitati i pisati posao je učiteljice i to nije važno za upis u prvi razred. Kada dijete krene u školu, najvažnija je otvorena, dvosmjerna komunikacija s učiteljicom i redovit dolazak u školu, kao i informiranje o napretku djeteta', rekla je Sanja Mešić, koja radi sa školarcima u OŠ Stenjevac.

Tako ćete uvijek na vrijeme saznati postoji li kakav problem, a osim učiteljice svaka škola ima i stručnu službu koju čine pedagog i neki drugi stručnjak: defektolog, psiholog, logoped ili primjerice socijalni pedagog.

Ako je dijete manjeg uzrasta, o bilo kakvim problemima ili promjenama više se komunicira s roditeljima i preko njih s djetetom, da se ne stvore neke dodatne traume i da dijete ne bi dobilo dojam da je drukčije od ostalih. Ovisno o problemu, razgovara se s roditeljima, s djetetom i po potrebi se upućuju stručnjaku izvan škole.