Psihologinja Mirjana Krizmanić, iako je već dugo u mirovini, svake godine objavi jednu knjigu, a kako nam je otkrila, prvu od njih na temu popularne psihologije napisala je prije 10-ak godina.

'Zahvaljujući bivšoj studentici, a sadašnjoj kolegici, napisala sam prije 10, 11 godina svoju prvu knjigu iz popularne psihologije: 'Tkanje života'. Iako nikad prije toga nisam imala namjeru pisati o temama popularne psihologije, nakon uspjeha te prve knjige napisala sam drugu, pa treću i tako redom sve do 10. ili 11., na kojoj sada radim. Po reakcijama mojih prijatelja i znanaca, čini mi se da takve knjige mogu potaknuti ljude da sami traže neka rješenja za svoje svakidašnje probleme, pa sad svaku godinu tražim neku novu temu i pišem o njoj. Laži i laganje pali su mi na pamet zbog činjenice da već odavno znam da svi mi tijekom cijelog života manje ili više lažemo i drugima i samima sebi, pa je zbog učestalosti te pojave ona zanimljiva ne samo psiholozima, već svima. I tako sam, eto, došla do toga da napišem knjigu o laganju i lažima, s konačnim ciljem da barem malo i sebi i drugima protumačim taj oblik ljudskog ponašanja', kaže Krizmanić, psihologinja koja vrijeme krati i svojim omiljenim hobijima, šivanjem i štrikanjem, za koje kaže da su joj najbolja terapija.

Laž je, objašnjava, svaka potpuno ili djelomično izrečena, napisana ili u mislima oblikovana tvrdnja koja se ne temelji samo ili pretežno na istinitim činjenicama, već i na podacima, tvrdnjama ili mislima koje smo u potpunosti ili djelomično ili sami izmislili, iskrivili ili jednostavno pogrešno pretpostavili (ili zaželjeli) da su se dogodile onako kako to tvrdimo.

Laganje je nemoguće izbjeći

Kad se radi o laganju, psihologinja kaže da svi to rade.

'Svi ljudi lažu u manjoj ili većoj mjeri i sebi i drugima, pa zaista možemo tvrditi da život bez laži nije moguć. Teško je zamisliti kako bi izgledao život bez laži, ne toliko zbog toga što bi nam laži nedostajale samo u odnosima s drugim ljudima, već i u odnosu sa samima sobom. Često zavaravamo same sebe bilo o vlastitim osobinama i ponašanjima, bilo o osobinama i ponašanjima drugih ljudi ili kvalitete naših odnosa s njima', objašnjava ona, dodajući da život bez laži u stvarnosti nije baš moguć.

'Mislim da život bez laži, u najmanju ruku onih kojima zavaravamo sami sebe, uistinu nije moguć. Ljudski su životi uvijek manje ili više složeni, naročito naši odnosi s drugim ljudima, stoga nam primjerice laži kojima sami sebi zavaravamo ili sami sebi onemogućujemo spoznavanje nekih za nas neugodnih ili bolnih istina uistinu olakšavaju život ili omogućuju da ga zadovoljnije živimo', rekla je.

Što se tiče razloga za laganje, dodaje Krizmanić, razlozi su brojni.

'Nemoguće je uopće nabrojati sve razloge i povode zbog kojih najčešće lažemo jer se to razlikuje kako od osobe do osobe, tako i od situacije do situacije. Općenito možemo reći da lažemo ili da bismo sebe (ili neku nama dragu osobu) zaštitili od nečeg ili da bismo obmanuli nekog i naveli ga da se ponaša onako kako to nama najviše odgovara. Drugim riječima: lažemo zbog mnoštva razloga koji se mijenjaju od situacije i od odnosa do odnosa u kojima se nalazimo. Kod laganja se dakle radi ili o zaštiti samog sebe ili vlastitih vrijednosti ili o stvaranju mogućnosti da se okoristimo nekom situacijom ili povjerenjem koje nam netko ukazuje. Laž tako može (pojednostavljeno rečeno) biti u funkciji zaštite same osobe koja laže ili njezinom zadobivanju neke koristi ili prednosti u odnosima s drugim ljudima, a koju bez te laži, vjeruje ta osoba, da ne bi bila u stanju ostvariti', mišljenja je psihologinja.

Mnogi sami sebe uvjere u nužnost laži

Većina ljudi kad laže, dodaje ona, smatra da je to bilo 'neizbježno', 'nužno', 'važno' ili da su laganjem pomogli nekome da ne sazna neku bolnu istinu ili da ju shvati na manje bolan način. Najčešće lažemo ili da bismo sebe ili neku nama dragu osobu zaštitili od nečeg, njoj ili sebi nešto olakšali ili kako bismo ostvarili neki cilj do kojeg bismo teže došli bez te laži, objašnjava Krizmanić.

Dodaje i da mnogi katkad sami sebe uvjere u nužnost laži.

'Da, laži su katkada nužne iako je pitanje u kojoj mjeri pojedinac može točno procijeniti njihovu opravdanost. Osoba koja se koristi lažima smatra da bi joj istina mogla neopravdano naštetiti ili da se nekom istinom npr. o samome sebi ne bi mogla nositi. Često sami sebe uvjerimo da bez neke laži nismo mogli nešto ostvariti ili zaštititi nekoga od nečeg iako to i ne mora biti točno. Takozvane bijele laži dobronamjerna su iskrivljavanja istine kojima nastojimo zaštititi nekog od neke opasnosti ili npr. neopravdane kazne. Sam naziv proizlazi iz dobre namjere zbog koje se te laži koriste, a koja se najčešće odnosi na zaštitu neke osobe', ističe psihologinja.

Laganje samome sebi, objašnjava ona, razlikuje se na mnogo načina od laganja drugim ljudima.

'Čini se da je kod tog oblika laganja, među ostalim, često riječ o specifičnom procesu produciranja i pohranjivanja naših doživljaja o kojima drugi ljudi nisu ništa znali. Budući da ne možemo ispitivati procese laganja, ne raspolažemo podacima o tome koliko točno ljudi pamte ono što su sami sebi 'ispričali', a ni koliko i sami mogu kasnije u tim sadržajima razlikovati zaista doživljene od izmišljenih ili pogrešno upamćenih sadržaja. Vjerojatno se i to razlikuje od osobe do osobe, ali i kod iste osobe u različitim životnim situacijama', smatra Krizmanić.

Što se tiče djece i dječjih laži, dodaje, nije lako definirati kad započinju lagati.

'Vrlo je teško točno odrediti kad djeca zbilja počinju lagati jer je kod većine male djece razvoj i inteligencije i mašte u punom jeku, pa često ni sama ne razlikuju ono što se uistinu dogodilo od onog što su željeli da se dogodi ili čega su se bojali da će se dogoditi', rekla je.

O tome možemo li prepoznati laže li netko, Krizmanić kaže da nema jednoznačnog odgovora na to.

'U načelu lakše prepoznamo kad nam laže neka osoba koju dobro poznajemo, pa već iz iskustva znamo kako se ponaša kad laže ili prepoznamo da nam netko laže kad su laži toliko nevjerojatne da smo gotovo odmah kad smo ih čuli sigurni da se radi o izmišljenim sadržajima', objašnjava psihologinja.