Auto zona RETRO

Pedeset godina Ford Edsela

  • Autor: M. V.
  • 27.11.2008 13:30:47
  • 11.9.2007 0:00:00

Da biste proizveli meganeuspješan proizvod, potrebno je mnogo više od loše sreće. Potrebno je biti arogantan i hrabar na razini ludosti ili gluposti. Upravo je ove karakteristike utjelovila Fordova uprava 50-ih godina prošlog stoljeća

U to vrijeme financijski potkovanija gospoda kupovala je Buicke i Plymouthe koji su bili predstavnici više klase, dok su se Fordova vozila smatrala robusnim mačo radnicima. U želji da naprave automobil za širi sloj kupaca, u Fordu su se odlučili na višemjesečnu studiju čiji je cilj bio analizirati prosječnog američkog kupca i njegove želje od novog automobila.

Nažalost, propustili su u upitnik staviti rečenicu 'što bi prosječan kupac bio spreman platiti' kod novog automobila. Ubrzo je automobil kodnog imena 'E-automobil' (E od eksperimentalno), krenuo u razvoj. Ford je rekao 'ne' konvencionalnosti. Novi automobil morao je biti drukčiji od sveg dotad viđenog, pa su dizajneri ubrzo imali pune ruke posla. Prvo su u unutrašnjosti umjesto ručice mjenjača montirane na upravljaču odlučili ugraditi revolucionarni mjenjač na dugme Teletouch, na mjestu gdje se dotad standardno nalazila truba. Automobili tog vremena imali su vodoravno postavljenu rešetku hladnjaka koja se protezala čitavim profilom između ili ispod svjetala, no kako su u Fordu očajnički željeli biti drukčiji, svoju su kromiranu rešetku hladnjaka montirali okomito.

Tu je nastupio prvi problem. Okomita rešetka hladnjaka prigodnih dimenzija nije mogla dovoljno rashladiti motor, pa je stoga povećavana u nekoliko navrata sve dok nije izgledala poput kromiranog poklopca WC školjke. Nadalje, Edsel nije imao vlastitu proizvodnu liniju već se gradio na istoj traci s drugim Fordovim i Mercuryevim modelima. Kad bi se najedanput pojavio na traci nakon niza Mercuryja ili Fordova zapanjeni radnici ne bi stigli montirati sve potrebne dijelove ili ih ne bi dovoljno učvrstili. Da stvar bude gora, Ford nije naumio proizvesti jednu, pa čak niti dvije varijante E-automobila, već njih 18, uključujući kabriolet i karavan.

Koliko god su razvojni problemi stvarali problem za Edsel, Fordov marketing odradio je savršen posao. Javnost je 'roštiljana' na laganoj vatrici mjesecima prije službenog otkrivanja. Ford je obećao službenu fotografiju tjednima prije debija, a kad su u zadnji tren umjesto fotografije automobila ustupili fotografiju značke, stotine časopisa svejedno ju je spremno objavilo. Bližio se E-dan, kako su ga Fordovi marketinški stručnjaci nazvali, a ekipa iz Plavog ovala još uvijek nije imala ime za novi automobil.

Angažirane su agencije pa čak i radnici. Jedan primjerak E-automobila obećan je čovjeku koji osmisli najbolje ime. Fordov direktor zadužen za planiranje, David Wallace čak je kontaktirao i tada najveću američku pjesnikinju Mariene Moore u nadi da bi mu mogla pomoći u osmišljavanju imena. Ona je predložila mnoga imena, između ostalih - Intelligent Whale, Intelligent Bullet, Bullet Cloisonne, Ford Faberge, Mongoose Civique i Utopian Turtletop.

Ubrzo je uprava bila suočena sa 6.000 imena od kojih se nisu mogli odlučiti ni za jedno. Na kraju je Fordov predsjednik uprave Ernest Breech upitao 'zašto ga jednostavno ne nazovemo Edsel' aludirajući na pokojnog Fordovog sina. Ono što je zvučalo kao pitanje, zapravo je bila naredba. Većina članove uprave već je tada očekivala fijasko. U intervjuima nakon odabira imena, većina je nezavisnih ispitanika na pitanje 'što mislite o imenu Edsel' upitala 'Jeste li rekli pretzel (perec)?'.

Pomama za automobilom uoči E-dana bila je tolika da je na predstavljanje došlo tri milijuna ljudi. No ono što se činilo kao poslovni uspjeh iz snova, ubrzo se pretvorilo u teško razočaranje. Ljudi bi u redovima čekali da vide automobil, a zatim bi jednostavno otišli. Fordovi prodavači nisu ih mogli nagovoriti ni na testnu vožnju. Da stvar bude gora, nekoliko tjedana prije Edselovog debija tržište vrijednosnica u SAD-u doživjelo je slom što je uzrokovalo recesiju i manjak interesa za luksuznim automobilima.

Na sve to Edsel je kronično patio od nekvalitete – dugmad je otpadala, vrata i poklopac prtljažnika nisu se htjeli zatvoriti, boja se ljuštila, a revolucionarni sustav mjenjača na dugme Teletouch često bi se smrznuo onemogućavajući izmjenu brzina.

Edsel je vrlo brzo postao predmet sprdnje i ruganja, no Fordovi čelnici bili su previše bahati i samouvjereni da bi odustali. Razmatrajući iduće korake u popularizaciji automobila, odlučili su se na dotad nezapamćeni potez. Poklanjat će ponija, san svakog američkog klinca, u lutriji vozača spremnih da isprobaju Edsel. Ubrzo su kupljena stada ponija distribuirana diljem Amerike svim Fordovim dilerima i, barem u početku, činilo se kao da plan djeluje. Djeca su vukla roditelje u salone, tisuće ljudi testirali su Edsel, no mnogi osvajači odbili su ponija kao nagradu i radije odabrali financijsku alternativu – 200 dolara.

Tisuće ponija vraćene su Fordu u Detroit. Ford je očekivao prodaju 200.000 primjeraka samo prve godine, no prodao ih je svega 63.110. Godinu nakon toga prodano je 45.000 primjeraka, a u trećoj godini proizvodnje svega 2.846 primjeraka prije nego se Ford odlučio na ukidanje proizvodnje. Financijski analitičari izračunali su da je Edsel koštao Ford 200.000 dolara, odnosno današnjih dvije milijarde američkih dolara.

Ipak, nije sve tako crno. Edsel je danas jedan od najpoznatijih Fordovih automobila koji bi, da je uspio, bio poznat tek kao još jedan Ford u nizu. Današnji dobro uščuvani primjerci postižu vrtoglavo visoke cijene od 100.000 do 200.000 američkih dolara.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Anketa
Skrivanje policijskih kamera služi za: