WMF 2010

ANDREW KEEN ZA TPORTAL:

Ljudi na internetu kradu zato što mogu

Čitajući knjigu 'Kult amatera', u kojoj pisac i broadcaster Andrew Keen provocira sljedbenike kulture Weba 2.0 nazivajući ih majmunima ili pingvinima, očekivali biste da će i razgovor s njim proći u provokativnom tonu, osobito ako živite od interneta. No u intervjuu za tportal u rovinjskom hotelu Eden Keen se ispostavio kao ugodan i elokventan sugovornik, dovoljno fleksibilan da prizna i da je u nekim stvarima u knjizi bio u krivu

Knjigu 'Kult amatera' napisali ste prije tri godine i kad je danas čitamo neki se njezini aspekti čak čine romantičnima u odnosu na današnje stanje. Katkad se čini da je stvarnost još i gora, a utjecaj interneta pogubniji, barem u nekim aspektima koje kritizirate. Osjećate li potrebu za nastavkom?

Keen: Mislim da je prvi dio bio sasvim dovoljan (smijeh). Dosta toga što sam napisao ostvarilo se, osobito u dva aspekta. Prije svega, tu je kriza mainstream medija, no i borba novih medija da se uklope u klasične modele poslovanja. Smatram da je jedna od slabosti knjige to što ona predstavlja krizu mainstream medija kao posljedicu interneta, no smatram da su stvari dosta složenije. Također, od 2007. nestala je razlika između 'starih' i 'novih' medija, prije svega kad je riječ o poslovnim modelima – Rupert Murdoch i New York Times rade na naplati sadržaja na internetu. Ipak, još uvijek nije jasno kako zapravo zaraditi na internetu, jer model oglašavanja ne funkcionira.

U knjizi ste posebno kritični prema građanskom novinarstvu, pa vas, kao urednik na internetskom portalu, moram pitati za mišljenje o nedavnom primjeru koji nam sugerira da ono i nije tako loše. Proteklog tjedna smo u blizini Zagreba imali poplave i pojedinim područjima bilo je teško ili čak nemoguće pristupiti. S druge strane, stanovništvo poplavljenih sela nam je poslalo izvrsne videozapise, napravljene kvalitetnom opremom i odgovarajuće montirane. Biste li objavili takve snimke da ste urednik?

Keen:
U takvoj situaciji, vjerojatno bih. No što je s onim snimateljem, montažerom i ekipom koja je plaćena da proizvodi vijesti? Hoće li oni dobiti otkaz zbog sirovog materijala, koji nije završeno, kvalitetno novinarstvo? Ako ste to pretvorili u kvalitetan sadržaj, to je u redu, no to ne može zamijeniti vijesti.

Dražen Breitenfeld
Keen s novinarom tportala
Dakle, smatrate da se građansko novinarstvo preduboko infiltriralo u profesionalno. Gdje je, po vama, izlaz? Ne možete odviknuti ljude od objavljivanja vlastitih sadržaja, bilo na platformama poput Youtubea, bilo da ih šalju mainstream medijima.


Keen: Nije moguće vratiti sat unatrag, no apeliram na to da profesionalci trebaju prikupiti takav sadržaj i predstaviti ga javnosti na suvisao način. Ako me zanimaju poplave u hrvatskim selima, ne želim surfati satima i tražiti najbolji video. Građanskih dojava je bilo i prije interneta – netko nazove redakciju i javi da se nešto događa. No problem je u tome što se mediji danas oslanjaju na takve ljude, bespogovorno im vjeruju.

Osobito ste kritični prema besplatnom preuzimanju glazbe, filmova i autorskih djela s interneta. Nikada niste skinuli ništa s interneta?

Keen: Ne, nikad. No vi mi izgledate kao netko tko to radi (smijeh).

Dražen Breitenfeld
Keen predaje pod egidom 'Ja govorim, vi slušate', što mu je ispisano i na majici
Katkad, no idem i u kino i kupim neki album kad mi se sviđa. Također, na forumima primjećujem da fanovi pojedinog benda sve češće kupuju albume nakon što ih skinu s interneta, bilo zbog pakiranja, bilo zbog ogromne ljubavi prema bendu.


Keen: Ne slažem se s tim. Očita je veza između rasta piratstva i propasti diskografske industrije. Velika većina ljudi koja krade ne kupuje, i mislim da je to apsurdni argument. Kao kad bih vam rekao – sjedim u ovom kafiću i pijem pića besplatno, no plaćam čips. Krađa stvari s interneta je katastrofa za sve – za izdavačke kuće jer ne zarađuju, za konzumente glazbe jer dobiju nekvalitetan sadržaj, a također je i moralno neprihvatljivo. Ne možeš ukrasti hotelsku sobu ili automobil, no na internetu možeš ukrasti, i kradeš zato što možeš.

A moram li razmišljati o interesima izdavačke kuće kad kupujem ili skidam glazbu?

Keen:
Ne, ne morate – pa ni ja ne razmišljam o interesima proizvođača kad kupujem auto. No to nije nikakav izgovor. Živcira me kad ljudi pokušavaju opravdati nešto što je ilegalno. To vam je kao masovna pljačka nakon poplave ili uragana. Poznata je fraza Jesseja Jamesa, koji je, kad su ga pitali zašto je opljačkao sve te banke, rekao 'zato što postoje'. Nema nikakvog izgovora za krađu – postoje skupine poput Free Press, koje promoviraju ideju da su velike medijske i izdavačke kuće zle, a to je tako djetinjast argument. U glazbenoj industriji rade desetine tisuća ljudi i posljedice njezine propasti ne osjete se na njezinim bogatim čelnicima, već na onima s dna hranidbenog lanca.

Da, ali u poznatom 'slučaju Radiohead', čiji ste model naplate glazbe bez posrednika po sistemu 'plati koliko ti se sviđa' oštro kritizirali, svi njihovi zaposlenici (snimatelji, producent, ekipa na turneji) bili su plaćeni. Što sad mislite o tome?


Keen: Radiohead su u privilegiranom položaju, jer njihov brend je izgradila 'stara' industrija. Ako su vjerovali da je posrednik između glazbene publike – a to je cijela industrija – korumpiran i nepošten, tada imam razumijevanja za to. No ne mogu shvatiti da je moguće slaviti činjenicu da desetine tisuća ljudi ostanu bez posla. U 19. stoljeću kapitalizam i industrijska revolucija na sličan su se način riješile fizičkih radnika – to je možda posljedica tehnološkog napretka, no ne mislim da je to nešto zbog čega se treba veseliti. A opet, u ovom slučaju Radiohead su obezvrijedili i svoj proizvod – mislim da bi i oni trebali biti sretniji što im album košta 15, a ne tri dolara. Premda opet, tko zna koja je stvarna vrijednost bilo kojeg proizvoda?

U svojim javnim istupima stalno upozoravate da amaterizam u odabiru i pristupu temama, koji se zahvaljujući internetu proširio na sve aspekte života, poništava autoritet profesionalaca. Živim u zemlji koja je žrtva prilično divljeg, postkomunističkog modela kapitalizma, i u kojoj je gotovo petina radno sposobnog stanovništva nezaposlena, a dobar dio zaposlenih ne radi u struci (korupciju da niti ne spominjemo). Kako u takvoj situaciji uspostaviti autoritet profesionalaca?


Keen: Nisam mislio na sve profesije – htio sam reći da moj doktor mora završiti medicinski fakultet, pilot mora biti školovan. Profesionalni novinar ne mora nužno studirati novinarstvo, no bitno je da bude zaposlen kao novinar i plaćen za svoj posao. Internetski novinar-amater najčešće radi noću, i radi besplatno. Besplatan rad ne bi trebalo romantizirati i čini mi se da etika besplatnog rada seže još iz 19. stoljeća, od britanskih aristokrata, pa sve do današnjih aristokrata iz Silicijske doline. Kad je riječ o nezaposlenosti, brojke su vam katastrofalne, pa ne čudi što ljudi u takvoj situaciji sjede uz internet - jer nemaju pametnija posla. Bilo bi dobro kad bi Wikipedia plaćala svoje suradnike.

U knjizi kritizirate i besplatne internetske servise za tiskanje knjiga poput Blurba ili Lulua. Opet, navodite i niz primjera koji navode na zaključak da je utjecaj ovih izdavača u odnosu na standardnu izdavačku industriju minoran. Zbog čega ih onda tako oštro kritizirate?


Keen: Mislim da sam se tu možda malo prevario. Nisam siguran kako funkcioniraju ovi izdavači danas, no ideja samizdata uz dobru poslovnu politiku čini se sve zanimljivijom. Ako ste nepoznat pisac i mislite da imate genijalno djelo, a nitko vas neće objaviti, potpuna je iluzija misliti da to možete postići preko ovih servisa. Tiskat ćete 1000 primjeraka, podijeliti ih roditeljima i djevojci, osjećat ćete se dobro dvadesetak minuta, i to je to. S druge strane, ako ste, primjerice, marketinški stručnjak i želite se bolje prodati, to je vrlo korisno – nešto kao knjiga umjesto vizitke.

Dakle, ne mislite da bi ovi servisi mogli učiniti izdavaštvu ono što je Myspace učinio glazbenoj industriji – postati platforma za otkrivanje novih zvijezda?

Keen: Myspace je smeće! 'Stara' industrija u Americi još uvijek funkcionira na stari način – skauti za talente, agenti i ostali istraživači koji rade za velike tvrtke idu unaokolo i traže bendove, pisce i ostale čiji rad smatraju kvalitetnim tržišnim potencijalom. Internet još uvijek nije toliko učinkovit.

Što mislite o medijima koji kažnjavaju svoje novinare zbog kontroverznih napisa na društvenim mrežama ili blogovima?

Keen: Bilo koji visokopozicionirani službenik medija koji kazni svog novinara zbog pisanja stvari na internetu ponaša se tako prapovijesno. To je apsurdno! Ja sam jedan od rijetkih branitelja tradicionalnih medija, no kad netko napravi nešto tako glupo, onda je i meni teže braniti teze koje zastupam. Ljudi me ponekad krivo razumiju – ja sam na Twitteru, Twitter mi je super, nemam nikakav problem da ga koristim kao marketinšku platformu. U svakom slučaju, što dalje internetska revolucija bude odmicala, to će više ovakvih anakronih i suludih trzaja biti.