Čini se da je dvadesetak godina nakon rata umjetnost i dalje najbolji prostor za nošenje s ratnim zločinima i mračnim mrljama nacionalne prošlosti – Hrvatska je to na jedan način odradila s 'Crncima', a Srbija to sada čini s 'Ustaničkom ulicom', na posve drugi način. Umjesto ratne drame, Miroslav Terzić u svom dugometražnom redateljskom prvijencu donosi politički triler, također okupan sivilom drame nošene likovima koji ne mogu pobjeći od crne prošlosti – svoje i tuđe.

Međunarodno predstavljen u Cannesu, gdje je dobio distribuciju velikog Fortissima, a sada prikazan i u Sarajevu gdje se natječe za glavnu nagradu, 'Ustanička ulica' ima Rade Šerbedžiju kao jedan od prodajnih aduta, ali svoje kvalitete širi u puno drugih pravaca – dondrejperovska njuška sjajnog Gordana Kičića samo je jedna od odlično odrađenih uloga koja nosi snagu drame, uz dobru režiju i odličnu fotografiju. Kičić je novi tužilac koji otvara slučaj ratnih zločina počinjenih od srpske paravojne jedinice, ali ni njima ni prijateljima u moćnim foteljama – pogađate – baš i nije do pravog razotkrivanja krvave istine.

Rezultat je prilično sretan spoj napetog trilera, nasilja, šoka i sporogoreće psihološke drame, ali i klasične američke žanrovske produkcije za kina i TV, prvenstveno zahvaljujući pametnom dizajnu, koji pleše između postsocijalističkog sivila i decentnog HBO-a. Ako ćemo tražiti probleme, naći ćemo ih u scenariju, dinamici, neuravnoteženom ritmu i pomalo naglom finalu, antiklimaksu koji se mogao malo bolje razraditi. Ali ako ih nećemo tražiti, ostaje nam dobar i više nego gledljiv film.

'Glas moga oca' turskog redateljskog dvojca Orphana Eskima i Zeynela Doğana, također je i više nego gledljiv – ako ne patite od pomanjkanja pažnje kao klasični izdanak 'generacije ADD' te ako ste spremni odsjediti audiovizualnu elegiju u kojoj se radnja razvija prvenstveno na emocionalnoj razini. Tih, spokojan, ali s vremenom sve mračniji, kako se politika i zločin počinju raspletati kroz seciranje prošlosti glavnih likova, 'Glas moga oca' vodi nas u život kurdske manjine, kroz audio kasete ispunjene glasom koji živi samo na magnetnoj vrpci.

'Otac' iz naslova stradao je radeći teške fizičke poslove u inozemstvu, a njegov sin posjećuje svoju majku nakon osam godina odsustva, otkrivajući kroz snimke i njezine šture riječi detalje o vlastitom identitetu i povijesti regije u kojoj se balkoni i fasade raspadaju pod udarom strijele vremena, ali prekrasno snimljena priroda ostaje ponosno stajati i osluškivati priče između zidova trošnih kuća.

Rezultat je lijepa i inteligentna meditacija, koja sjajno miješa dokumentarizam i fikciju, s rezultatom koji nije spektakularan, ali jest zgodni mali film koji kao da je sniman po receptu za festivalsku distribuciju – a vjerojatno i jest, jer je riječ o proizvodu začetom 2010. na koprodukcijskom marketu CineLink SF-a, a upao je i u natjecateljski program Rotterdama.