roman@tportal.hr 2012

INTERVJU: LUKA BEKAVAC

Sumnjive su instancije koje žele pisce 'pozvati na odgovornost'

Luka Bekavac svojim je debitantskim romanom 'Drenje' (Profil) ušao u finale književne nagrade roman@tportal.hr

Luka Bekavac široj je čitalačkoj javnosti postao poznat upravo preko svog prvijenca 'Drenje' za koji je dobio mahom dobre kritike. Rođen je u Osijeku, a radi na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje se bavi novijom književnom teorijom. Sve ostalo, smatra, možda nije posebno važno u ovom kontekstu. Najbolje ga predstavlja roman, a o njemu priča u intervjuu koji smo vodili putem e-maila.

Koja je glavna tema i ideja te cilj koji ste htjeli postići romanom 'Drenje'?

Poput svakog drugog književnog djela koje nije pisano pod nekakvim diktatom, 'Drenje' nema jednu temu ili ideju, a svakako nema jedan 'cilj' (ako ga uopće ima). U romanu se ispreplelo mnoštvo naizgled nepovezanih stvari koje su me zanimale tijekom tih godina: pitanje vremena (u tekstu, ali i 'stvarnom svijetu'), zvuk kao tjelesni fenomen, instrumentalna transkomunikacija, a povrh svega, naravno, želja za specifičnim i strogo organiziranim oblikovanjem teksta.

Ključni problem romana je dvojak: tekstualna reprezentacija vizualnosti (u procesu pisanja) i tehnička reprezentacija prirode (u fenomenima koje 'Drenje' opisuje); i jedno i drugo nailazi na neke neprobojne granice, a najzanimljivije se stvari događaju u rubnim područjima, gdje 'pucaju' mogućnosti takvog opisa. Ugođaj romana zapravo proizlazi iz te napregnutosti točke promatranja, koja više nije sposobna opisati ili obuhvatiti ono što joj se događa, odnosno registrira to kao smetnju ili nešto 'abnormalno'.

To su, dakle, bili motivi za pisanje, odnosno glavne teme romana 'Drenje', barem iz moje perspektive. Naravno, netko tko počinje čitati roman, upoznat će ga najprije kao priču. Njezina je 'scenografija' pust i devastiran krajolik neke moguće Baranje, dobrim dijelom vraćene prirodi; u njemu se dvoje ljudi, u više-manje potpunoj izolaciji, bave znanošću i pokušavaju procijeniti jesu li poremećaji na koje nailaze samo smetnje koje treba ukloniti, ili prve manifestacije nečega što još nije sasvim jasno i vidljivo.

Koje vas teme intrigiraju kao pisca, koje kao građanina? Postoji li razlika?

Mislim da jedno nema nikakve nužne veze s drugim. U suprotnom, sva bi književnost doista bila samo posljedica svojih povijesnih okolnosti, a jasno je da nikada nije bilo tako. Sumnjive su mi sve instancije koje žele pisce 'pozvati na odgovornost' i uputiti ih u to što bi, o čemu i kako navodno trebali pisati.

To ne znači, naravno, da mislim kako se pisci ne trebaju baviti političkim pitanjima, ali važno je imati na umu oblike koje može poprimiti angažman u književnosti. Ona ima neke specifične prednosti nad drugim tipovima djelovanja, a njih se pomalo zaboravlja kad 'angažirani pisci', poput bilo koga drugog, jednostavno komentiraju dnevnopolitička zbivanja, pri čemu se njihov sud smatra relevantnijim od suda tzv. 'običnih ljudi' jer su upravo Pisci.

Ipak, htio bih podsjetiti na paradoksalnu situaciju u koju ova nagrada dovodi pisca, baš kao građanina. Naime, čini mi se kako vlada prilično širok konsenzus oko toga da je, u ovom trenutku, najveća prijetnja svim građanima, pa tako i piscima, ekonomski sustav koji omogućuje i stimulira potpuno nekontrolirano divljanje privatnih interesa. S druge strane, vodimo ovaj razgovor jer nas institucija koju se smatra jednom od najvidljivijih ispostava takvoga sustava želi nagraditi kao pisce. U ovakvim se trenucima dimne zavjese 'korporativne odgovornosti' brzo rasprše, jer nijedan pisac nije bestjelesno biće, izolirano od svojeg povijesnog, materijalnog, političkog konteksta, i teško mu je po narudžbi zaboraviti što mu se događa dok je 'običan građanin'.

200778,200377,198760,197788

Kakvim ocjenjujete aktualni društveni i kulturni moment u Hrvatskoj?

Ovo je preširoko pitanje, a mislim da sam na njega djelomice upravo odgovorio, koliko je to moguće. Za sve drugo, kompetentnu analizu, izvan stereotipa neobaveznoga komentara dnevnih novosti, bio bi potreban drugi sugovornik ili drugo mjesto.


Budući da u romanu donosite teme iz znanosti, bioakustike, kvantne mehanike, smatrate li relevantnim da čitatelj bude dobro upućen u navedene teme, odnosno umanjuje li nepoznavanje tih pojmova užitak i razumijevanje čitanja? 

Pretpostavljam da će se svaki čitatelj, naletjevši na suverene manifestacije nekakve 'ekspertize' u romanu, ovom ili nekom drugom, ipak zapitati o tomu je li ta ekspertiza stvarna, ili samo dio ukupne 'igre' teksta koji čita. Čini mi se da je uvijek najvažnija funkcija takvih materijala u samom tekstu, gdje se ona može razumjeti čak i bez ikakvoga znanja o područjima o kojima je riječ. Dakle, dobra upućenost u te teme svakako nije 'preduvjet' za čitanje 'Drenja', niti je ono pisano kako bi, pod maskom fikcije, znanstveno raspravljalo o njima.

S druge strane, naravno da će svakom čitatelju koji o tomu ponešto zna – ili se potrudi saznati, jer se ponegdje radi o krajnje opskurnim područjima – roman postati nešto zanimljiviji, a neki događaji opisani u njemu lakše razumljivi.


Zašto ste odlučili kraj romana ostaviti otvorenim, vidite li ga takvim?

Zbog prirode zbivanja opisanih u romanu, nužno ostaje neizvjesno 'što je to sve bilo'; zapravo nema nijedne instancije koja bi mogla dati pouzdan odgovor na elementarnu 'tajnu' 'Drenja'. Međutim, to ne znači da je čitateljima perfidno uskraćeno 'rješenje' neke zagonetke koju je roman postavio. Nema jednog rješenja, a svako od ponuđenih je u nekoj mjeri nedostatno. Posljednje stranice romana (ili čak posljednje rečenice) strateški su uobličene kao neka vrsta 'otvaranja' u novom smjeru, ako ne i potpuni prevrat, no preduvjeti tog prevrata postavljeni su na mnogo ranijim mjestima u tekstu. Mogli bismo krenuti u detalje, ali time bi se štošta prerano razotkrilo.

'Drenje' je, inače, 'otvoreno' na jedan drugačiji način, budući da pripada nizu tekstova koji se bave sličnim temama. Neki od njih su tek u planu, neki su napisani, poput, recimo, 'Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku', koja je objavljena još 2009. u Quorumu, no mogla bi se čitati kao 'nastavak', 'post scriptum' ili dodatak 'Drenju'. Pokušao sam svakom od tih tekstova pristupiti na drugačiji način, pa u 'stilskom' smislu vjerojatno neće biti reprize onoga čime sam se bavio u prvom romanu. U njima područja koja su otvorena u 'Drenju' postaju nešto kompliciranija.

Koliko hrvatske realnosti je upisano u apstrakciji, u sumornim opisima tjeskobe i beznađa Drenja?

Mislim da mnogi opisi u romanu prilično vjerno odražavaju stanje na netom oslobođenim teritorijima nakon Domovinskog rata. Međutim, unatoč mnogim komentarima koji su krenuli u tom smjeru, gotovo ništa od tih opisa zapravo ne 'predstavlja' neki konkretan lokalitet, pa tako ni Baranju (okolica Drenja je, uostalom, opisana kao gotovo planinski pejzaž). Isto vrijedi i za ljude, njihove probleme i odnose, kao i za ambijent potpunog civilizacijskog kraha, suprotstavljen nekontroliranom bujanju prirode. Već sam rekao što su, barem iz moje perspektive, dominantne teme romana; 'stvarnosni' opis bilo kakvog socijalnog, kulturnog, ekonomskog ili nekog drugog stanja svakako nije bila jedna od njih. Svatko je, naravno, slobodan 'preskočiti' stvari o kojima smo dosad govorili i tretirati 'Drenje' kao roman koji, na kraju krajeva, govori o 'stvarnosti', ali ja o njemu nikada nisam tako razmišljao. Naprotiv, takvim sam pseudorealističkim elementima samo pokušao postaviti kostur za pisanje nečega potpuno drugog, a mislim da o tomu svjedoči i sam tekst.


U vašem romanu istaknuta je znanstvena tema 'Utjecaja Domovinskog rata na bioakustičku sliku Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema'. Kad bismo to prebacili u stvarnost, kakva bi slika bila danas?

U 'Drenju' i drugim tekstovima koje sam spomenuo, to je samo ime znanstvenoga projekta u koji su uključeni neki od likova, a predmet njegova rada znatno je širi od onoga što bi se moglo očekivati. Ne mogu, nažalost, reći ništa o stvarnoj bioakustičkoj slici istoka Hrvatske, tadašnjoj ili današnjoj, jer se njome nikada nisam bavio. Meni je bioakustika, kao stvarna znanost, bila važna zbog dokumentiranja i analize zvuka, ali i zbog mogućnosti otvaranja pripovjednog prostora u kojemu se ozbiljno istraživanje prepleće s osobnim opsesijama i apartnim idejama koje više ne odgovaraju standardima znanstvene zajednice. Umjesto inzistiranja na eventualnim 'čudačkim' ili 'tragičnim' aspektima takve situacije, zanimali su me oni koji djeluju oslobađajuće, ali s popratnim rizikom: mislim na rad u osami, koji više ništa ne može spriječiti da se pretvori u neku vrstu paraznanosti, pseudofilozofije, pa čak i religije, zadržavajući pri tomu elemente stare metodologije i terminologije. Svidjela mi se mogućnost, koju pokušavam razvijati i dalje, da se ono nepojmljivo – umjesto figurama nekakvoga 'magijskog realizma' – predoči diskurzom svojevrsne 'tvrde pseudoznanosti'.

Upozorenje:
Rubrike, ljubav i seks, crna kronika, supermen, cura i frajer dana mogu sadržavati sadržaje koji nisu primjereni osobama mlađim od 18 godina. Osobama mlađim od 18 godina se savjetuje posjet ovim rubrikama jedino i samo uz nadzor punoljetne osobe.
Tportal je član Hrvatskog vijeća za medije. HVZM je samoregulatorno tijelo koje prati i sankcionira kršenja novinarske etike. Saznajte više na http://www.hvzm.hr/
vijece@hvzm.hr