roman@tportal.hr 2011

ROMAN@TPORTAL.HR

Zašto bi knjige trebale biti poželjan estetski predmet

Nekad se govorilo da ne valja suditi knjigu prema koricama (jer su bile bolje od sadržaja!) danas se kaže da ne valja suditi knjigu prema njezinu filmu, ali mislim da ih ipak valja suditi prema opremi: ako nisu računali s vječnošću pri proizvodnji, ne mogu računati ni s našom pozornošću − barem ne više od petnaestak minuta. O tome kako danas izgledaju knjige piše članica žirija tportalove nagrade Jadranka Pintarić

Nekoć kad nije bilo on line knjižara i kad su domaće prodavale uglavnom domaća izdanja, svi smo se u inozemstvu sladili među policama krcatim nedokučivim mnoštvom naslova. Uvijek bih se s takvih pohoda vratila i s nekim knjigama za koje bi se poslije ispostavilo da sam ih kupila samo zato što su bile lijepe. Da, bile su krasno oblikovane, imale privlačne naslovnice, podatan papir, čitak prijelom, kvalitetan tisak, savršen uvez, pravi format koji leži u ruci, skladan izgled; ukratko: bile su. Lijepe knjige nisu samo umjetničke monografije, raznovrsne slikovnice za velike nazvane 'knjige za stolić za kavu', nekorisni priručnici i pregledi, rezimei i slične ukoričene divote, nego i proza, poezija, pripovijesti a nadasve romani.

Prvi put sam u tiskari bila kad su se još lijevala olovna ili cinkova slova, kad su slovoslagari slagali ručno riječi u retke, pa retke u stranice. Otiskivali su špalte za korekturu. Vidjela sam kako se rade naslovnice u boji, fotomontažom, pa osvjetljavanjem na metalnu ploču; kako se boja suši, arci prešaju, pa skupljeni šivaju u knjižni blok, pa opet prešaju, te naposljetku uvezuju. Svi su pogoni bili prepuni raznih mirisa: metalnih, kiselih, lužnatih, opojnih, odurnih, intrigantnih, iritantnih. Među moćnim strojevima, u velikim halama, i ozračje je bilo moćno: svi su bili ponosni na svoje zanimanje (tipograf osobito), na to što su svojevrsna načitana i kulturnjačka radnička klasa, drukčija.

Cijeli me se proces proizvodnje tako dojmio da sam poslije neko vrijeme s velikim poštovanjem otvarala svaku novu knjigu, imajući u mislima koliko je mnogo sati rada u nju upisano. Prepoznavala sam neotisnuta slova, pomaknute retke, pronalazila gdje je greška slovoslagara a gdje korektora. U tim posve mladim godinama nisam još ništa znala o uredniku, lektoru, redaktoru, grafičkom uredniku, dizajneru, kao ni cjelovitom procesu proizvodnje knjige.

U doba rađanja velikih avangardi na Zapadu, procvalo je i tiskarstvo. Umjetnici toga vremena, koji su često sukladno manifestima koje su propagirali spajali razne umjetnosti u vlastiti izričaj, obilato su iskoristili nove mogućnosti tiska, ne samo za masovnu proizvodnju tiskanih materijala, nego i kao umjetnički prostor za kreaciju. Umjetnička je avangarda s početka 20. st. revolucionirala vizualne umjetnosti i zauvijek promijenila svijet grafičkog dizajna, knjiških naslovnica, tipografije, znakovlja, uporabe boja, tehnike kolaža i fotomontaže, ukratko, stvorena je nova vizualna kultura. Sljednici toga bili su umjetnici koji su šezdesetih i sedamdesetih stvarali konkretnu i vizualnu poeziju. Mnogo te građe moglo se nedavno vidjeti u zagrebačkoj Gliptoteci na izložbi 'Branimir Donat i vizualna poezija'. Krasna lekcija za sve one koji se ikako bave knjigom.

Danas su tiskare digitalne − sterilne i bezlične. Proces pripreme je zatvoren između kompjutora i postrojenja iz kojeg izlazi gotova knjiga. Nema buke, mirisa, užurbanosti, ne curi kolomast sa spojeva, grafičari ne moraju znati što su ciceri, špigl, štrih, paseri, kliše, šablona, jetkanje i slično. No, danas grafičari ne znaju ni da paragraf nakon naslova ne počinje uvlakom; da jedan redak ne može ostati sam i da se to zove kurvin redak; da vrsta slova treba biti odabrana prema formatu i prijelomu, sadržaju i žanru; da se prazna desno s podnaslovom zove šmuctitl; da unutarnja margina mora omogućavati ugodno otvaranje sveska, a vanjska mjesto za ruke i bilješke; da gusti centrirani redci nisu ergonomski − naše ih oko teže razabire; da verzal služi za isticanje i da ga valja oprezno rabiti; da kurziv služi za označavanje posebnih sadržaja i da nešto ne može biti i u navodnicima i u kurzivu (pa čak ima slučajeva i u verzalu) − jer je to umnažanje grafičkih obilježja − čime se grafički profesionalac razlikuje od amatera. Ima još mnogo toga, a naposljetku, to i nije moja struka, nego sam kao urednica knjiga usput naučila od grafičara stare fele koji su voljeli svoj posao.

A tek naslovnice! Nekoć, najčešće su slikari radili nekoliko špigla prije nego bi u dogovoru s urednikom odlučili o finalnom. Ilustratori su bili specijalizirani za knjiške ovitke, vinjete u bloku ili črčke u živoj glavi. Autor naslovnice i / ili ovitka znao je s tipografom sjediti u pogonu i isprobavati vrste i veličine slova, nagibe, boje, udaljenosti. Bila je to istinska vizualna umjetnost na djelu. Edicije za širu publiku bile su pomno oblikovane i ljubomorno pazile na vlastitu vizualnu prepoznatljivost − u formatu, dizajnu, opremi.

Nasuprot današnjem vašarskom šarenilu, ipak je prevladavala decentnost, zakonitosti likovnog jezika i estetska mjerila. U pojedinim su se redakcijama predlošci za naslovnice čuvali uokvireni pod staklom na zidovima − jer bila su to doista umjetnička djela. Postojala je publika koja je redovito kupovala sva izdanja iz neke biblioteke − jer su bila privlačna, bez obzira jesu li ih poslije čitali ili ne. I danas su to najcjenjeniji antikvarni komadi.

Svojedobno je jedan nobelovac rekao da je izum knjige bio ravan izumu kotača − promijenio je civilizaciju, temeljito, nepovratno. Onda su došli kompjutori i ponovno promijenili civilizaciju, ali i proces proizvodnje knjige. Stalna demokratizacija tiska dovela je do toga da si doslovce svatko može priuštiti da ima vlastitu otisnuti knjigu − ne treba za to više ni mnogo znanja ni novaca. Štoviše, znanje je on line: postoje stotine sajtova na kojima besplatno dijele savjete kao oblikovati knjigu, kako napraviti prijelom i pripremu za tisak. Sve u vlastitoj kuhinji. I doslovce i metaforički.

I jesu li zbog toga knjige danas ljepše? Na žalost ne, čini mi se. Sve je manje knjiga koje su estetski privlačne. Svake godine na natječaj roman@tportal.hr dolazi sve više loše opremljenih knjiga koje govore o nepoznavanju temeljnih postavki zanata. Šlamperaj na sve strane: šlampav (neuređen, nelektoriran, nekorigiran) tekst šlampavo prelomljen u šlampavoj opremi, šlampavom tisku i uvezu, šlampave i neukusne naslovnice. Ni da je riječ o najgenijalnijem romanu našega doba, tu nema užitka čitanja jer me, kad stavim na stranu nedovršenost teksta, živciraju: očajan prijelom, pogrešan font, gusti ili prerijedak razmak između redaka, spacionirani ili zbijeni redci, uvez koji se raspada na polovici sveska, neadekvatan papir, ružna naslovnica.

Kompjutor je ubrzao proces proizvodnje knjiga, ali ih u konačnici nije učinio ni boljima ni ljepšima. Kvantiteta nije rezultirala kvalitetom. Naprotiv, površnosti je sve više. Možda i zato što u svijetu u kojem je nešto / netko vijest tek petnaest minuta nije važno raditi knjige za vječnost. A to je pogrešno! Gotovo svatko tko piše, čini to, svjesno ili nesvjesno, zato što kani ostaviti trag za sobom na svijetu − elem, steći vječnost. Osobito u žanru romana. Stoga bi romanopiscima trebalo biti stalo kako im knjige izgledaju, kakva im je oprema; zato bi izdavačima trebalo biti stalo da proizvode sveske koji neće biti, kako to okrutno Francuzi kažu, 'zahodske knjige'.

Trebali bi imati u vidu i publiku koja nije odustala od lijepog na uštrb jeftinog, od estetskog doživljaja na štetu sezonskog modnog dodatka. Naposljetku: 'estetsko poimanje prethodi etičkome'.

Antropološki gledano, ružna knjiga uvreda je civilizaciji, cjelokupnom naslijeđu Gutenbergove kulture i svom trudu vizualnih umjetnika tijekom stoljeća. Nekad se govorilo da ne valja suditi knjigu prema koricama (jer su bile bolje od sadržaja!) danas se kaže da ne valja suditi knjigu prema njezinu filmu, ali mislim da ih ipak valja suditi prema opremi: ako nisu računali s vječnošću pri proizvodnji, ne mogu računati ni s našom pozornošću − barem ne više od petnaestak minuta.