Hrvatska je cijela podijeljena na tri dijela: od kojih jedan nastavaju Kontinentalci, drugi Dalmatinci, treći oni koji se na svojem jeziku Hrvatima, a na našem Vlajima zovu.

Možda se tek ovako, 'cezarovskom' razdiobom, može ustvrditi gdje se ugnijezdio mitski Vlajland, iz kojega stoljećima, od vremena Fortisovih 'Morlaka' do jugosocijalističkih 'gastarbajtera' proviruju najbizarnije figure u hrvatskome podneblju: sad sjecikese, sad predvodnici narodnoga bunta; jednom sitni šverceri, drugi put velevlasnici; za jedne divlji ljudi s kamenjara, za druge izvorni filozofi; u gradovima ponajprije sirova radna snaga, potom svježa krv koja preuzima gradski krvotok; uvijek opasni popilice i pobilice, naizgled surovi primitivci, a u skrovitosti duše svejedno nježni i brižni… uglavnom, onaj endemski sloj na koji svi ostali u hrvatskom narodu nadograđuju svoje opstojanje.

A ima li išta 'normalnoga' i/ili humornoga u tome mitskome Vlajlandu, što bi one iz drugih dijelova moglo ohrabriti da u njega kroče? Ipak, bolje – NE: Ante Tomić savjetuje svoje čitatelje da ih 'ovdje zakon ne štiti'! 'Ovdje'? U njegovu romanu 'Čudo u Poskokovoj Dragi' (naklada Ljevak, Zagreb, 2009), tako piše već na unutrašnjoj strani korica, dakle kao demistificiranje pripovjedačkoga postupka te unapređivanje (očekivanoga) humorističkoga žanra u rang 'horora' koji ima sretan kraj u 'čudu'.

Naime, kad su se 'luđaci iz zabiti morali suočiti s užasavajućom činjenicom' kako je 'u suvremenom svijetu praktično nemoguće živjeti bez žene', onda je humoristički triler postao čak i ljubavnim romanom.

Baš tako: Tomićevo 'čudo' je ljubavni roman iz Vlajlanda, reklo bi se, nešto kao čudnovati kljunaš – (n)i gmaz, (n)i ptica! Svakako jedinstveno ostvarenje u hrvatskoj pripovjedačkoj prozi, u kojoj s ovim mitskim mjestom nitko do sada nije umio izaći na kraj (nad njime se ili cmizdrilo kao samo nad pukom sirotinjom, ili su se u njemu nalazila metafizička mjesta, čak i za nacionalističke marifetluke). Očito, mentalitetom i sentimentom (po rodnoj liniji) dobro upoznat sa svom kompleksnosti Vlajlanda (kako tepamo Dalmatinskoj zagori), Tomić je ponovno situirao priču u 'svoje' Smiljevo (ono je njegova foknerovska Yoknapatawpha), odnosno u pokrajnji zaselak Poskokovu Dragu.

U toj apsolutnoj zabiti, otac Jozo, udovac (po opisu meni bi nalikovao američkom glumcu Jacku Elamu, glavnom i najružnijem negativcu iz brojnih vesterna!), životinjari s četvoricom sinova – Krešimirom, Branimirom, Zvonimirom i Domagojem, imenovanima, nekim slučajem, sve po hrvatskim kraljevima i knezovima! – sve dok prvorođenome ne puhne u glavu da si potraži ženu. I to onu za kojom pati godinama, a kako je zreo muškarac, blizu četrdesete, njegova 'romeovska' upornost dovodi ga u niz situacija koje bi se moglo nazvati 'rokambolesknima'. Nitko u modernoj i novijoj hrvatskoj prozi nema toliko invencije za saplitanje priče i za raznorodnu 'radnju' kao Tomić. On je rođeni, daroviti pričalica, koji s osmijehom u kutu usana promatra kako se njegovi likovi izvlače iz peripetija koje im zadaje, a namješta im strku, frku, tučnjave, jurnjave, obrate, sve naizmjenično, kao u kakvom akcionom američkom filmu ili u vesternu.

Da, to što smo do sada mogli samo gledati na velikom/malom ekranu, sada se može čitati u hrvatskome romanu! Takav intermedijski utjecaj i prožimanje, po mojem je ukusu bolji od pukog nasljeđivanja/oponašanja tuđih književnih modela. Humorno otkrivanje začudnosti – kao u sudaru tradicijskoga mentaliteta i aktualnih medijskih sadržaja – izvorom je neprestana smijeha, koji drži čitatelja od početka do kraja Tomićeva romana. Humorističko-ljubavni horor, s 'happy endom' (žena pripitomljuje, a posebno kuhinja!), s kojima Tomić nastavlja svoj odlično zacrtani pripovjedački put (opus), apsolutna je rijetkost u hrvatskoj nenasmiješenoj književnosti, pa prema tome i prvak u nepostojećoj disciplini.

Na kraju, samo još nešto, malo peckavo: dok se Krešimir ženi i preporađa zaselak (u kojemu nema traga od poskoka!?), blizanci Branimir i Zvonimir također nalaze svoje družice, dotle najmlađi sin Domagoj (nazvan prema najzločestijem hrvatskom knezu) 'izlazi' iz Vlajlanda i očituje se kao muškoljub, pa čak se i Jack Elam namjerava oženiti. Ljubav je pokorila Vlajland, a tako dobro sročene i zaokružene priče – pune strasti, krvi, duhovitosti, bizarnosti - hrvatska proza nije uopće imala.