roman@tportal.hr 2009 POGLED IZNUTRA

Bez fige u džepu

Članica i ovogodišnja predsjednica tportalovog žirija Jadranka Pintarić donosi insajdersku priču o lanjskom žiriranju za roman godine.

Kao credo na početku knjige provokativnog naslova Kako pričati o knjigama koje niste pročitali, francuski profesor književnosti i psihijatar (sic!) Pierre Bayard, stavio je jednu od poznatih ciničnih opaski Oscara Wildea, koliko apsurdnih, toliko i istinitih: "Nikad ne čitam knjige o kojima pišem; bio bih odveć pristran." To me podsjetilo na stanovite kritičare i neke znalce apsolutno svega – ali o tome se u našoj kući, to jest kulturi, ne govori, pa nećemo ni sada. Bayard, koji je tim sveskom sa savjetima kako se ponašati i što govoriti kad se zateknete u društvu koje pripovijeda bilo o klasičnim lektirnim naslovima, bilo o novim književnim hitovima, postigao popriličan uspjeh, razabire nekoliko kategorija uvjerljivog ćaskanja o: a) knjigama u koje niste ni zavirili; b) knjigama koje ste pročitali tako davno da se jedva sjećate naslova; c) knjigama koje ste prolistali tek toliko da steknete dojam; d) knjigama o kojima ste tako često slušali da ih više ni ne morate pročitati; e) knjigama koje ste doista pročitali. Dakako, da biste saznali kako da postignete potrebnu razinu bleferske vještine morate njegovu knjigu – već zacijelo uočavate sasvim wildeovski paradoks – pročitati.

Pa, valja reći kako članovi žirija nagrade roman@tportal.hr potpadaju pod posljednju Bayardovu kategoriju – doista su, naime, pročitali zadanu im listu naslova. Teglili smo doma sve te ukoričene rukopise i silne kilograme papira (uz blagi žamor ekološke svijesti), taj prvi put s velikim entuzijazmom a sve u nadi da ćemo možda otkriti kakvo genijalno djelo. U pozitivnom ozračju tek utemeljene nagrade nismo se kanili izvlačiti na trikove koje u svom hitu opisuje Bayard i odlučivati o knjigama u koje nismo ni zavirili a nekmoli ih pročitali, nametati svoje ideje i stajališta na temelju nekog detalja iz knjige koju smo ovlaš prolistali, iznova smišljati djela koja su dovoljno zapetljana da se o njima može prodavati magla, prikloniti se duhu krilatice već citiranog Oscara Wildea, prema kojoj je desetak minuta dovoljno da bi se shvatila bit neke knjige, dok vas sve preko toga izlaže riziku da zaboravite kako je svaka knjiga tek temelj za vlastitu autobiografiju. Koliko god to zvučalo romantičarski, osjećali smo odgovornost. Što pak znači da ovdje nećete naći pikantnih detalja o tome tko je kome, za koga, kada i kako.

Kad su nam već dali carte blanche, odlučili smo se za načelo da presudna bude književna kvaliteta teksta a ne eventualna aktualnost teme, intrigantnost motiva, ugled ili izgled autor(ic)a. To je često značilo prije sastanka žirija raščistiti sa samim sobom (pred izdajničkim zrcalom) mnogo ne baš lakih pitanja: koliko nas određuje to što smo mala (da ne velimo incestuozna) sredina u kojoj svatko svakog poznaje ili barem susreće u društvenim krugovima koji se uvelike preklapaju; koliko naš sud uvjetuje poznavanje konteksta dotičnoga teksta, koliko osobna wildeovska (ne)pristranost a koliko posve osobni ukusi u odabiru omiljenog štiva; koliko svjesno i nesvjesno stečena stajališta o autoru na temelju prethodnih knjiga oblikuju naša očekivanja; koliko su jake predrasude prema izdanjima malih, nepoznatih izdavača ili samizdatima a kolika je odbojnost prema ustoličenim "veličinama"; koliko autorova umješnost da manipulira medijima a koliko medijska manipulacija autorima mijenja našu predodžbu o djelu – i tome slično.

Okanite se, ako je možda imate, navade da u svim prigodama i svakakvim društvima možete lagodno raspredati o knjigama kojima ste zapravo samo vidjeli naslov (uredno isprintan na popisu) – pod tim smo neizrečenim geslom počeli s radom. Bitka za naslove kako na široj, tako i na užoj listi bila je nesmiljena. Ne samo što smo na sesijama morali podrobno potkrijepiti svoja stajališta navodima iz teksta, nego smo morali i druge (a ponekad i sebe) uvjeriti da je doista tako kako tvrdimo. Sada, s odmakom od godinu dana, mogu reći da je šira lista bila uvelike očekivan izbor jer se već na preliminarnim sastancima iskristalizirala razmjerno velika suglasnost oko toga što bi to roman koji zaslužuje dobiti najveći novčani iznos za književnu nagradu u nas imao biti. Imali smo (ne)sreću da startamo u godini dugoočekivanih uradaka književnih uglednika, hvalospjevima dočekanih prvijenaca, sugestivnih dojava o onima na koje valja skrenuti pozornost, itd. Ipak, u konačnici nije ostalo ni ogorčenosti, ni nezadovoljstva.

Rasprava koja se vodila u prigodi određivanja uže liste kakvoj bi promatračici sa strane (da je takvih bilo) dala naslutiti kako je svaki od članova žirija ipak malo skloniji određenoj poetici, da možda čak ima i favorita, ali zato se žiri i sastoji od većeg (neparnog) broja članova. Naposljetku, završna je sjednica za odabir pobjednika pokazala da žiri književne nagrade nije orkestar koji tijekom zajednički provedenog vremena, u kojem raspravlja o odabranom štivu, uči skladno svirati partituru trenutačnog lakonotnog hita – nego da je, naprotiv, riječ o skupini neovisnih individualaca koji su spremni po svaku cijenu braniti svoju konačnu odluku i za nju iznijeti (ponekad i opširne) argumente. Kad bismo ostali pri glazbenoj metaforici, moglo bi se reći da je žiri zvučao pomalo raštimano.

Međutim, otvoreno iznošenje stavova i razloga za njih tokom cijelog razdoblja rada žirija značilo je da o rezultatu neće odlučivati namještanje bodova (tvom ili njihovom kandidatu što manje, ne bi li moj ili naš stekao što veću prednost). I doista, pobjednik je dobiven nakon samo jednog kruga. Brojanje glasova jasno je pokazalo da je roman koji možda i nije bio prvi izbor svakog pojedinog člana ipak na svačijoj listi zauzeo visoko mjesto.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još