Ta vremena - nit brige nit pameti. Iako, nije ni sada drugačije. Lijepa vremena, prošla vremena, uvijek su bolja, valjda jer pamtimo samo lijepe stvari.

I tada su stalno nešto zahtijevali od nas, promijenilo se samo da su tada to zahtijevali stariji, a sada mlađi. Jedino u što sam potpuno siguran je da smo tada više masturbirali. (Tomislav Gomerčić)
Odrastali smo krajem osamdesetih i sada već ćelave glave ta vremena nekako bolje sagledavam, žvačem i preživam stalno iznova. Bili smo bedasti i mladi, a cijeli Svijet pod nogama. Iz Starog fijakera tražili smo Ilicu i onda kući kroz noć uz zalijevanje ponekog spomenika ili haustora. Košarka i nogomet, rock, Kulušić petkom, subotom grad, knjiga je bila važnija od TV-a. Bilo je svega, ali nikad nismo niti tražili previše.

U klupe sam sjeo u majici s kragnicom i tri gumba s naočalama debelih stakala. Priznajem mislio sam da znam sve: matematiku, kemiju, fiziku, a zapravo sam naučio vrlo mnogo o prijateljstvu i životu. Usput je nekako prolazila škola, godina za godinom..., prebrzo su došle devedesete i više ništa nije bilo kao prije ili se to nama tako činilo. (Darko Gabrić)
Pamtim to vrijeme kao vladavinu hrabrosti i iskrenosti jer smo uvijek bili spremni bez susprezanja i opterećenja razmijeniti misli i sročiti pitanja o onome što je najvažnije u ovom našem ovozemljskom životu, a to je naše postojanje i uloga u beskrajnom svemiru kojem pripadamo te naravno u konačnici preispitivanje stvarne vjera u smisao te samim time u Boga. (Tomislav Štambuk)