Kulturmiks INTERNETSKI PARLAMENT

Facebook i Twitter kao poprište društvenih revolucija

Teza koja se danas uvelike servira zvuči otprilike ovako: nove socijalne mreže, na čelu s Facebookom i Twitterom, potpuno su revolucionalizirale društveni aktivizam (ako bismo šire zahvatili ovu ambicioznu tvrdnju, mogli bismo reći i građansku svijest) upravo zato što su pružile mogućnost za javno istupanje svima onima koji to dotad nisu imali

Prema entuzijastičnim stavovima, dovoljno je zapravo otvoriti račun na nekoj od popularnih mreža, postati članom neke od bezbrojnih grupa potpore da bi se preko noći postalo ako ne potencijalnom revolucionarom, onda barem osviještenim građaninom koji se jasno odupire političkim strukturama moći. No aktivizam koji želi promijeniti aktualno društveno stanje ima vlastite zakonitosti koje se teško mogu uskladiti sa svijetom virtualnih mreža. Stoga, trebaju li autoriteti vlasti uistinu strepiti od 'kauč-revolucije' tweetova?

Prije svega, poletnim izjavama o Facebooku kao o novom otvorenom parlamentu u kojem se može čuti necenzurirani vox populi valja identificirati izvore. Oni mahom upućuju ili na njegove osnivače ili upravo na centre moći kojima bi se dotični 'virtualni revolucionari' trebali oduprijeti. Tako se među očitijim izjavama potpore mogu pronaći i sljedeće samouvjerene izjave dužnosnika State Departementa: Siteovi poput Facebooka daju SAD-u značajnu prednost pred teroristima. Prije nekog vremena, rekao sam da Al Kaida 'jede naš ručak preko interneta'. No to više nije slučaj. Al Kaida je zapela na webu 1.0. Internet se sada svodi na interaktivnost i izmjenu.'

Prema tim izjavama, današnje aktiviste ne definira dakle više njihov cilj ili metoda borbe, već njihov alat. A upravo taj alat pokazuje niz propusta. Malcolm Gladwell iz New Yorkera u članku 'Zašto se revolucija neće prenositi preko tweetova' denuncira precijenjenu ulogu društvenih mreža kao aktivnih društvenih faktora u usporedbi s nekoliko odabranih primjera iz prošlosti, kao što su sjevernoamerički pokret za ljudska prava iz 60-ih godina ili njemački ljevičarski aktivisti 70-ih godina.

Teze koje Gladwell iznosi su sljedeće: bilo kakav oblik društvenog aktivizma podrazumijeva snažne veze među ljudima, što za društvene mreže nikako nije slučaj. Dok je Facebook relativno efikasna platforma za održavanje kakvih-takvih veze s ljudima koje zapravo ne viđate i koji nisu vašu prijatelji u stvarnom životu, aktivizam loše podnosi taj vid 'casual' angažmana. Izazivanje društvenog status quoa ili stupanje u rizične akcije ne može se izvesti preko 'lajkanja' i 'pokeanja'. Bitna stavka koja razlikuje nekadašnje aktiviste i suvremene korisnike, koji virtualno sudjeluju u nekolicini smislenih i većini besmislenih internetskih grupa, jest stupanj involviranosti. Za borbu oko izvjesnog socijalnog pitanja prije se tražila jaka motivacija, a danas je na webu dovoljno samo deklarativna participacija. Citirajući Gladwella: 'Drugim riječima, aktivizam na Facebooku uspijeva ne zato što motivira ljude na pravo žrtvovanje, već zato što ih motivira da naprave stvari koje ljudi čine kada nisu dovoljno motivirani da se zapravo žrtvovuju.'


Zašto je 'tweet revolucija' iluzorni pojam?


Naravno, treba pokazati razumijevanje za osnivače i pionire društvenih mreža, kao i za njihov bezgranični entuzijazam. Njihov stav samo reflektira klasičnu obmanu svih inovatora prema kojoj razvoj počinje upravo s njihovim izumom, kao da su prije tweetova vidovi komunikacije među ljudima bili nepopravljivo zakržljali. Protočnost informacija može se smatrati prednošću interaktivnih mreža, no manjak ikakve strukture u tim istim informacijama onemogućuje iole efektno istupanje u realni svijet.

Naime, razni aktivistički pokreti, poput pokreta za ljudska prava afroameričke populacije tijekom šezdesetih ili Crvenih brigada, talijanske komunističke skupine iz 70-ih, oduvijek su imali snažnu hijerarhiju te strateško, pomno zacrtano djelovanje. Čak i događaji koji djeluju kao spontana reakcija, kao što je rušenje Berlinskog zida, rezultat su strateški planiranih akcija istočnonjemačke opozicije, koja se, u svom osnovnom obliku, svodi na jake privatne veze među mini-grupama demonstranata.

Network platforme, koje pružaju društvene mreže, upravo su građene na suprotnim načelima. Ne postoji glavni autoritet, a odluke se donose općim konsenzusom, točnije odluke se odgađaju ad infinitum zbog nemogućnosti pravog konsenzusa. Aktivizam zahtijeva riskantno i odlučno djelovanje u kojem nema previše prostora za grešku i sitne čarke, a fluidne web mreže dopuštaju stalnu interferenciju i prostor za bezgranične ispravke i prepravke koje onemogućuju ikakav konkretni iskorak. Hipotetski scenarij koji iznosi Gladwell - da je svojevremeno primjerice Martin Luther King pokušao napraviti bojkot preko društvenih mreža, zasigurno bi ga svojom paralelnom aktivnošću ugušila suprotna strana. Svojim virtualnim zujanjem, društvene mreže mogu ostaviti tek površinski dojam angažirane mase te eventualno proizvesti brzogoreći efekt u domeni javnog mijenja. Stoga, 'kauč-revolucije' prečesto završavaju tamo gdje i započinju.




  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još