Uobičajeno se odlazak velikana klasične glazbe proglašava definitivnim krajem jedne ere, podrazumijevajući pod tim visoke standarde koje je dotični umjetnik ili umjetnica postavio/la, a kojima mlađa, nadolazeća generacija tek mora stremiti. U slučaju odlaska Joan Sutherland (1926-2010), koja je bez puno sumnje jedna od najslavnijih sopranistica 20. stoljeća, moglo bi se prije svega govoriti o jedinstvenom vokalnom fenomenu.

Ako je ime Marije Callas u povijesti lirskog teatra neodvojivo vezano uz Bellinijevu Normu, uz ime Joan Sutherland vezuje se krhka i labilna heroina Donizettijeve 'Lucije di Lammermoor'. Joan Sutherland je na svjetsku scenu maestralno stupila upravo u zahtjevnoj koloraturnoj ulozi Donizettijeve opere u Covent Gardenu 1959. godine, pod ravnanjem Tullija Serafina i u režiji Franca Zeffirellija.

Ubrzo su slijedili nastupi u milanskoj Scali i njujorškom Metropolitanu, koji su zapečatili njeno mjesto na opernoj sceni. Mlada australska pjevačica uspostavila se ubrzo kao esencijalna interpretkinja dotad zapostavljenih bel canto opera Donizettija i Bellinija, nastavljajući put koji je započela Maria Callas. Njen prvi album 'The Art of the Prima Donna' (Decca) i danas je uzorit primjer žanra, kao jedan od slavnijih vokalnih recitala u čitavoj povijesti diskografije, a Luciano Pavarotti, njen najčešći partner na sceni, koji je stekao planetarnu slavu zahvaljujući pop suradnjama dubiozne kvalitete, nazivao ju je 'glasom stoljeća'.

U povijesti lirskog teatra bilo je pjevačica s više dramskog i scenskog talenta te s boljom dikcijom, no malo ih je raspolagalo tako veličanstvenim instrumentom, koji je s prividnom lakoćom svladavao sve vokalne zahtjeve virtuoznih romantičnih partitura. U vremenu kad se titule primadone tako olako dijele, Joan Sutherland uistinu jest pripadnica jedne protekle ere, kada je glazba uvijek bila u prvom planu.