ŽIDOVI ITALIJE NA BEJAHADU

Ravnodušni ljudi svoju savjest pronaći neće

27.08.2010 u 22:23

Bionic
Reading

U nastavku programa jedanaeste židovske kulturne scene Bejahad u Opatiji svoj su dan imali Židovi Italije koji su ovogodišnji gosti Bejahada. Poruka ovoga bogatoga dana bi mogla biti da ravnodušni ljudi svoju savjest pronaći neće

U predavanju 'Židovi Italije' (danas ih ima oko 50.000) rimski rabin Robeto della Rocca je kazao da je povijest Židova, posebno Rima, jako duga i bogata, tamo odmah već od stvaranja prve dijaspore (kojoj će doći Sveti Pavao i Sveti Petar da bi u njoj i umrli). Riječ je o stabilnoj židovskoj zajednici, bez jakih useljeničkih tokova, koja ima dvije tisuće godina povijesti. Karakteristika je ovih Židova ta da, iako su podržali cionistički pokret, nisu pokazali volju da napuste voljeni Rim.

Iako je prvi geto nastao u XVI. stoljeću, rimski Židovi nikada nisu prestali doživljavati veliku povezanost i kulturnu identifikaciju s Rimom, čemu je pomogao i relativan mir koji su rimsku Židovi imali tijekom srednjeg vijeka. Tijekom holokausta je nastradalo oko 8.500 Židova iz Italije.

Glavni urednik židovskoga mjesečnika Pagine ebraiche Guido Vitale predstavio je taj novinarski projekt židovske zajednice Italije, otvoren svima, s velikim uspjehom, rastućom tiražom i nizom sjajnih židovskih i nežidovskih autora. Vitale je istaknuo da je list otvoren svim aspektima diskusije o holokaustu, što je u Italiji još uvijek otvorena tema, te za akutnu situaciju na Bliskom istoku gdje je potrebno vršiti kritički nadzor kako arapske, odnosno palestinske, tako i izraelske politike.

Vitale je pokazao da jedna relativno mala grupa poduzetnih novinara i intelektualaca u kratkome vremenu može okupiti široki spektar stručnjaka i učiniti snažan utjecaj ne samo na percepciji židovstva i židovskih tema u društvu, već i na širu raspravu o temama poput kulturne suradnje, tolerancije, praštanja i međureligijske suradnje.

Uslijedilo je otvaranje izložbe fotografija Michele Levis 'Židovi Italije', koja je imala veliki uspijeh u Rimu, Milanu, Veneciji, i Trstu, centrima s jačim koncentracijama Židova.

Dva su predavanja, međutim, dala pečat osebujnim talijanskim Židovima. Profesorica talijanske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Sanja Roić govorila je o književniku i stradalniku iz Auschwitza Primu Leviju, dok je književnik i prevoditelj Sinan Gudžević predstavio djela i misli dobrog poznavatelja i prijatelja južnoslavenskih naroda Alberta Moravije, čija se književnost u bivšoj državi jako cijenila i širila u izuzetnim prijevodima na južnoslavenske jezike.

Profesorica Roić je kazala da je Levi jedan od najvećih pisaca moderne talijanske književnosti te da je romanom 'Se questo un uomo' (iz 1947) Levi pomogao izgraditi savjest antifašističke i građanske Italije, kao što je i pomogao shvatiti što je to bio holokaust u Italiji i za talijanske Židove.

Rekla je i da je Levi 1980. kazao da se logori 'mogu ponoviti' i da bi se to moglo dogoditi 'između svjetova', pa se iz toga može zaključiti da se nesvjesno, ali proročki dotaknuo našega ex-jugoslavenskog prostora koji se također nalazi 'između svjetova'.

Sinan Gudžević je, govoreći o Moraviji, kazao da nam je obaveza čitati najbolje knjige o najgorim godinama. Čudan i, u neku ruku, jedinstven je bio status Alberta Moravije u našim životima: njegove su knjige, na latiničnom i ćiriličnom pismu, sa ili bez 'j' u Moravia, bile jako čest objekt u našim knjižarama, gradskim, seoskim i kućnim bibliotekama, kompleti njegovih knjiga bili su stalna ponuda knjižnih akvizitera, a nema sigurno nikoga ovdje kome netko  nije poklonio ili barem ne zna nekoga kome je za rođendan poklon bila 'Rimljanka', 'Ciociara', 'Bračna sreća' ili 'Rimske priče'.

'Gli Indifferenti', poslije kojeg talijanski roman neće biti što je bio i prije, najbolji je Moravijin roman, a preveden je u nas kao 'Ravnodušni ljudi'.

To je grupni portret troje članova porodice Ardengo – majke Marijegracije i njezine djece Carle i Michelea, prijatelja Lea Merumecija i Lise. Struktura njihovih odnosa, ljubavnih, ljubavničkih, preljubničkih, poslovnih, a danas bi se frapantno precizno moglo reći i 'umreženost' u nezaustavljivo srozavanje ljudi i njihova morala. Njihova je ravnodušnost jedinstvena u književnosti i stalno lebdi u prostoru bez imena: nije ni pesimizam, nije ni nihilizam, jer su i pesimizam i nihilizam stvaralački principi duše. Petoro ljudi, tri žene i dva muškarca moralno su hibernirani, u dva dana koliko traje roman, ta hibernacija, ta moralna anestezija takva je i tolika da prestravljuje. Ona je izvedena majstorski, paralelnim opisima stanja u kojima likovi jedno misle, a drugo govore. To jedno i drugo, međutim, nisu suprotni, niti se dopunjuju niti prazne: nekad je strašnije ono što govore od onoga što misle.

A za upristojenje naše životne stvarnosti baš bi nam trebalo malo više Moravije no što smo ga ikada imali u ponudi. Njegovi 'Ravnodušni ljudi' su zapravo knjiga o nama i o onome sloju građana koji su olako prihvatili ono što su im neodgovorni vođe olako obećali da će imati ako ih podrže, a kad su uvidjeli da je to laž, ravnodušno su sebi rekli da nije, e da slučajno ne bi svoju savjest pronašli.