KOMENTAR MARKA PEROŽIĆA

Gola istina o hrvatskoj kulturi

09.06.2010 u 13:38

Bionic
Reading

Kakvi su bili glumci prije Severine - i tko ih je gledao? Kakvi su bili bestseleri prije negoli je Nives napisala svoj knjižuljak i tko ih je čitao? Zna li itko kako se zvao intendant prije Mucala i što je obilježilo njegov program? Što se u našoj kulturi mijenja promjenom intendanata ili ukidanjem književnih nagrada? Baš ništa!

Tri su značajna događaja razotkrila koliko je mala – i fizički i mentalno – naša kulturna scena. Prvo Severina koju je Mani Gotovac dovela na daske riječkog HNK, zatim spisateljica Nives kojoj su uskratili pulskog Kiklopa, a sad evo i Mucalo, koji je dobio splitski HNK na upravljanje. Koliko paljbe od strane malograđanskog ukusa, koliko pjene na ustima samoprozvane kulturne elite, a zašto?

Jen', dva, tri – Seve, Nives, Mucalo

Kazališta su oduvijek imala i svoju zabavnu komponentu. Nemate li publiku koja će znati cijeniti kvalitetu i napuniti nekoliko stotina mjesta u gledalištu, dovedete Severinu i ispunite barem jednu svrhu kazališta, zabavu. A sredina koja osjeća manjak kvalitete, ako ima imalo pameti, stvori kakvo manje kazalište za publiku koja bi onda takvom teatru trebala dati svrhu postojanja i omogućiti mu daljnji rad. Ali ne! Nije to prava stvar ako se sve oko kulture ne odvija u kakvom historicističkom zdanju i na debelom milijunskom proračunu. I upravo su to točke prema kojima neki prepoznaju mjesto gdje obitava kultura. Kao što se Boga rijetko kada traži izvan crkve, tako se pretpostavlja da kultura mora živjeti u impozantnoj arhitekturi jer inače…  to jednostavno nije kultura.

Severina kao Karolina Riječka

Prije Nives se također gutalo literaturu sumnjive kvalitete, poput svih onih silnih kodova Dana Browna ili cmoljavog Coelha. Nije se bez vraga govorilo da se na izborima ljepote, uz želje za mir u svijetu i plivanje s dupinima, najviše spominjalo čitanje 'Alkemičara'. I u čemu je sada problem? Samo to što su ta dva skribomana svoje nagrade dobila, a starleta nije. Ljudi uglavnom čitaju loše knjige, vole lošu glazbu i rijetko zalaze u kazalište. Lažno moraliziranje namještanjem nagrada za najprodavaniju knjigu sasvim sigurno neće pomoći Hrvatima da se osjećaju bolje okruženi vlastitom kulturom. Zato je i ukidanje te popularne kategorije logičan slijed događaja. Ako ne znamo što se čita, nećemo se morati zgražati nad time. Kao da je bez nagrade koja ukazuje na preferencije publika ujedno i profinjenija!

Kakvim je to bravurama intendant Štrljić, koji je prethodio Mucalu, zadužio splitsku ili hrvatsku javnost? Osoba je to koja sasvim sigurno u javnosti nije bila najpoznatija zbog svog kazališnog djelovanja. Ali valjda to tako mora biti. Komparativni pristup nikada nije bio jača strana naše brižne kritike. Odmah je krenulo i to da je Mucalo Kerumov čovjek. Bez obzira na to je li to istina ili nije, budući da je Kerum demokratski izabran, nije li tako nešto i za očekivati? I opet možemo primijeniti istu logiku: kao da je s Mucalom, koji ukazuje na političku volju, publika ujedno zakinutija.

Kad srce kaže kultura, sigurno ne kaže državni milijuni

Već jako dugo vremena kulturno vrijedni pothvati ne izlaze iz golemih i od države izdašno financiranih 'arena'. Tko želi gledati dobre predstave, odavno zalazi u manja kazališta, a tko kupuje vrijedne knjige, sasvim sigurno i ne zna za pola književnih nagrada koje se dijele šakom i kapom. To ne sprečava kritičare, koji uvijek najbolje znaju što narod želi, da u nacionalnim kućama poput riječkog i splitskog HNK vide simbol kulture.

Gotovo pa lučonoše za izgubljeni narod, koji je potrebno uzdići iz gliba nekulture. I kao neko prokletstvo na ovim prostorima, uvijek je tu i netko tko ima plan, tko ima ideju što bi za narod bilo najbolje. A narod? On uvijek zna da kako god ispadne nije dobro, pa i dalje tjera svoje. U toj simpatičnoj igri kultura nije nikakva iznimka. I umjesto da se bavimo time je li intendant u prošlom životu pjevao ili skakao s motkom, mogli bismo obratiti pozornost na milijunske iznose koje država daje na neviđeno tim prenapuhanim institucijama, dok programi koji itekako vape za trunkom državnog razumijevanja jedva spajaju kraj s krajem.

Ako ste glumac u HNK-u i jasno vam je da Severina lakše napuni kazalište od vas, ako vas boli što i pored vašeg romana ljudi radije čitaju Nives Celzijus, znajte da vam u tome mucala i kiklopi neće niti mogu pomoći ni odmoći. Neka se ljute samo oni koji misle da se kultura neke sredine može mijenjati s kazališnim intendantima ili književnim nagradama.