Kulturmiks IVICA VIDOVIĆ O ZABRANJIVANOJ 'ZASEDI'

Nitko me nije pitao za sporne angažmane

U kinu Tuškanac prikazan je jedan od važnijih filmova ikad snimljenih na ovim prostorima - 'Zaseda' - jednog od prvaka tzv. Crnog talasa, Živojina Pavlovića. Projiciran u sklopu Pavlovićeve retrospektive na aktualnom Subversive Film Festivalu, ovaj svojedobno cenzurirani i nekako zaboravljeni film danas posebno fascinira iz nekoliko razloga

Kao prvo, iz perspektive gledatelja mlađih od 30-ak godina (obrazovanih i stasalih u Hrvatskoj) teško je povjerovati da je u bivšoj državi, o kojoj se uči da je bila obilježena diktaturom Komunističke partije, umjetničkom cenzurom, totalitarnim jednoumljem i tako dalje - uopće mogao biti snimljen film poput 'Zasede' - a da njegov redatelj, skupa sa scenaristom, glumcima, statistima, scenografima, šminkerima i ekonomom, brzopostupno ne završe pred sudom, a potom i u bajbuku s kuglom oko noge.

BRANKO KOCKICA

U 'Zasedi' sporednu, ali vrlo efektnu ulogu mladog, opasnog totalitarnog skojevca-bukača ima čovjek kojeg teško da ste očekivali u tom tjeskobnom crno-bijelom filmu: Branko Miličević, allias Branko Kockica, glumac upamćen kao voditelj dječje TV emsije koja je bila jedan od najhumanijh i najpozitivnijih izuma na ovim prostorima uopće. 'Kockicu' je Miličević radio do '92., a kasnije je pokrenuo dječje Pozorištance Puž.

Film pokojnog 'Žike' Pavlovića iznimno beskompromisno, naturalistički i 'kontrarevolucionarno', kao da autori i glumci za nikakvu cenzuru u životu čuli nisu (ili možda djeluju subverzivno?), slika atmosferu u srpskoj provinciji '45. godine. Pobjeda partizana formalno je osigurana, ali po zabačenim selima i brdima još haraju nepokoreni odredi četnika na konjima. 'Zaseda' eksplicitno prikazuje ono o čemu je zabranjeno bilo javno govoriti: teror pobjedničke vojske i gospodara rata nad civilima, prijeke sudove, skojevska maltretiranja, pljačke, društvene i fizičke likvidacije nepodobnih pojedinaca u kontekstu sela i malih gradova, ukratko - komunističke i OZNA-ine ratne zločine raznih vrsta...

Kao drugo, pomalo je nadrealno promatrati prvu ligu jugoslavenske kinematografije (između ostalog i one propagandne, partizanske), Pavla Vujisića, Milenu Dravić i ostale, kako igraju u filmu koji je čisti kontrapunkt diktiranoj ideologiji! I dok se ti nekad podobni partizanski filmovi i serije repriziraju i danas, djela svjetski čuvenog Crnog talasa iz nekog se razloga zanemaruju. Hrvatska javnost naprosto nije upoznata s činjenicom da su u jugoslavenskoj kinematografiji u Titovo doba stvoreni tako duboki i drukčiji filmovi – niti da su oni uopće bili mogući, makar kasnije i bili cenzurirani. Doduše, redatelji te crnovalne generacije 's beogradskog asfalta' (Pavlović, Makavejev, Žilnik, Petrović...) već do 1972. bili su uglavnom ili prisiljeni na egzil, ili bačeni na sigurnu distancu od srednje struje.

Udivljeni davnim filmom prikazanim u Tuškancu, sišli smo do Gavelle potražiti jednog od njegovih aktera, glavnog glumca Ivicu Vidovića. Jednu od istinskih legendi sedme umjetnosti na ovim prostorima nisu, izgleda, zvali na projekciju, ali bilo mu je drago čuti da je film prikazan, i da je tako dojmio publiku.

'Žika je doista bio poseban. Dugo je tražio glumca za ulogu tinejdžera kojeg ratni vihor baca u tešku srpsku zabit. Vidio me u Vrdoljakovom 'Kad čuješ zvona', nazvao i rekao da dolazi u Zagreb. Kao mladom glumcu (Pavlović je iza sebe već imao nagrade sa Pule i Berlinalea, op.a) ostavio mi je scenarij i rekao mi da sam prepravim svoj lik, rečenice, da ga prilagodim sebi. Glavni junak originalno se zvao Žuća, a ja sam ga tako pretvorio u nostalgičnog Dalmatinca Ivu Vranu', objašnjava Vidović, kojem je odlazak u zabačeni Knjaževac 60-ih sam po sebi predstavljao filmično iskustvo i stanovitu analogiju s junakom kojeg je imao odigrati.

''Zasedu' smo snimili za 16 dana! Poludio sam u početku na Žiku, tražio ga planove snimanja! Radio bih po dva kadra dnevno, a taj film ih je imao svega 120, jer je Pavlović običavao cijelu scenu snimiti u jednome kadru (improvizacija te slobodniji pristup procesu vjerojatno su i utjecaj francuskog novog vala, op.a.). Evo, ispričat ću vam jednu anegdotu: večer pred snimanje, pridružujem se iskusnijim kolegama: Vujisiću, Severinu Bjeliću ('Kad budem mrtav i beo', 'Buđenje pacova'), Slobodanu Aligrudiću ('Sjećaš li se Dolly Bell', 'Otac na službenom putu'). Sjajni ljudi! A kad je to počelo piti... Za pola sata sam bio pod stolom i sutradan izgledao osjetno drukčije nego prijašnjih dana. Prilazi mi redatelj i kaže: Znam, znam Ivice... I jednostavno promijeni dispoziciju za taj dan! Snimali smo samo totale, hodanja, itd. Nijednu scenu u krupnom kadru.'

To su impresije koje Vidović izdvaja iz nastajanja jednog od djela zbog kojih je Yu film imao ugled i u svjetskim okvirima. Kaže da je maestralni Pavle Vujisić, jedan od najautentičnijih glumaca ikada, volio snimati s Pavlovićem, jer je volio njegov improvizatorski stil: nije, naime, volio snimati scenu više od dvaput!

No kad je riječ o političkoj potki cijelog projekta, Vidović iz nekog razloga skreće temu. Ipak, kako je bilo moguće sa svim tim glumcima – neki su valjda bili i u partiji - zatim statistima u teškoj provinciji, sa sumnjivom scenografijom poput Staljinovih plakata, snimati tako nepodoban film, a da te nitko odgovoran ne primijeti? Zar UDBA nije pokušavala barem letimično kontrolirati što umjetničke vedete misle i rade? I kako je u planskoj ekonomiji uopće odobren budžet za takav projekt?

Vidoviću kao da su čudna ova pitanja: tvrdi da se baš ničeg nije bojao, nije mu bilo osobito neobično što se radi film koji duboko kompromitira ono što se učilo u školi i govorilo na televiziji i kaže da je tzv. crne liste, koje su tada nastajale iz raznih razloga, stao primjećivati tek kasnije.

'Bio sam tada još mlad i nisam ni razmišljao o tome. Inače, ja neke stvari sporije kopčam, uvijek zadnji saznam! No u umjetničkim krugovima nikad nisam osjećao da bih trebao imati razloga za strah niti da sam pod nekim nadzorom. Nitko se nikad nije usudio pitati me za moje eventualno sporne angažmane', tvrdi Vidović kojem 'Zaseda' nije jedina avantura u subverzivnom filmu: igrao je u 'Liscama' Krste Papića (1970) te u glasovitom 'Misteriju organizma' također bunkeriranog režisera Dušana Makavajeva, koji je ubrzo potom emigrirao.

'Doduše, ja ni nakon 'Misterija organizma' nisam očekivao da bi moglo biti problema, pa me iznenadilo kad sam se vratio u Beograd i našao s partnericom Milenom Dravić koja mi je rekla da je malo frka, da bismo 'mogli završiti u zatvoru'', prisjeća se Vidović.

Paradoks 'Zasede' je da je taj zabranjeni film prikazan, ni manje ni više, nego na tada središnjem, glamuroznom festivalu u Puli. Na manifestaciji koju je redovito pohodio sam Tito, Pavlovićev film je čak ponio nagradu za smjelu režiju! Kasnije je još navodno igrao po nekim kasarnama, u Sloveniji itd, a tabu je skinut tek 90-ih. Sam Pavlović nakon 'Zasede' je odselio u Sloveniju, jer je tamo imao kakve-takve uvjete za rad. Jedan od glavnih glumaca u novoj fazi postao mu je Rade Šerbedžija. Već sljedeće godine snimio je 'Rdeče klasje', nominirano u Berlinu za Zlatnog medvjeda. Trinaest godina kasnije, opet je slavio i u Puli sa 'Zadahom tela'.

I za kraj, da ne bi netko pomislio da novovalne tendencije Pavlovića i ekipe (brzinsko snimanje filmova, Vujsićevo snimanje 'u cugu', bez ponavljanja, improvizacije u scenariju) imaju neke duhovne bliskosti s današnjom industrijom blesavih instant sapunica i sitcomova, spomenimo i mišljenje 'primarijusa Guzine' o perspektivama mladih glumaca danas i u njegovo vrijeme.

'Tragati za umjetnošću u svom poslu meni je bilo lakše nego današnjim naraštajima. Prije nije bilo toliko proizvodnje svega i svačega niti toliko glumaca, koje Akademija u velikom broju izbacuje iz godine u godinu. Mladi su, više nego prije, iz prozaičnih razloga prinuđeni raditi svakakve stvari. I sam sam imao to isksutvo u 'Našoj maloj klinici' (nekakako kao da se snuždio prije nego što će izvući pozitivniji komentar, op.a.). Došli bismo u Ljubljanu na desetak dana i morali bi snimiti 10-15 epizoda. Pitate me mogu li mladi sačuvati svoje umjetničke impulse tešući se na takvim projektima? Pa za takove poslove je potrebno razviti neke sasvim druge klikere. Snimiš to i već sutra se ne sjećaš teksta koji si izgovarao. A postoje uloge iz novijih i starijih trenutaka moje karijere koje trajno pamtim.'

Treba li dodati da su ga upravo te uloge učinile onim za što se mnogi danas izdaju - glumcem?
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još