Kulturmiks INTERVJU: ŠEJLA KAMERIĆ

'Bosnian Girl postala je univerzalna priča'

Pred otvaranje izložbe 'Par lijevih cipela - Povratak u stvarnost u istočnoj Europi' u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, koja tematizira uvijek aktualni odnos umjetnosti nastale u zemljama istočne Europe i recepcije na Zapadu, razgovarali smo s jednom od akterica izložbe, umjetnicom Šejlom Kamerić

Sarajevska umjetnica, osim što spada u uski krug umjetnika iz postkomunističkih zemalja koji su ostvarili respektabilnu prisutnost na međunarodnoj sceni, autorica je rada Bosnian girl iz 2003, koji je stekao ikonički status među umjetničkim radovima iz postkomunističkih zemalja. Bosnian Girl je crno-bijela fotografija, portret umjetnice preko kojeg je ispisan grafit koji je ostavio nizozemski vojnik na zidovima barake u Srebrenici: No teeth...? A mustache...? Smel like shit? Bosnian Girl! Izravnost umjetničkog rada izvela ga je iz uobičajenih uskih okvira recepcije suvremene umjetnosti te je u formi postera, plakata, razglednica zaživio kao javni izložak na ulicama Sarajeva, Berlina, Frankfurta, Leipziga, Graza... Iako njen umjetnički opus obuhvaća niz drugih medija, poput kratkih filmova i site specific akcija te tretira čitav niz tematika koje nadrastaju uski društveni okvir postkomunizma, angažiranost umjetnika iz istočne Europe nezaobilazna je tema.

Nino Pušija
Šejla Kamerić
U ovoj se tematskoj izložbi, uostalom kao i nizu drugih izložbi na temu suvremene umjetnosti iz zemalja istočne Europe, tvoj rad 'Bosnian Girl' nanovo nalazi u poziciji jednog od glavnih izložaka. Kako danas, s relativnim odmakom, gledaš na svoj vjerojatno najpoznatiji rad?


Proces nastanka tog rada bio je veoma emotivan, na neki način čak i bolan. Noć prije nego što su se plakati prvi put trebali pojaviti na ulicama Sarajeva (11. srpnja 2003, na godišnjicu pada Srebrenice) imala sam ogromnu tremu. Zaista nisam bila sigurna u to što sam napravila i kakve reakcije mogu očekivati. Na plakatu je moj lik i osjetila sam svu ranjivost objekta kojim se sam rad i bavi... Upravo ta ranjivost me prestrašila. Ali onda se dogodilo nešto fantastično, 'Bosnian Girl' je prestala biti ja i postala je upravo ono što sam i željela, bilo koja djevojka, žena... Taj plakat je postao jedna univerzalna priča. U početku je bilo čudno kako 'Bosnian Girl' komunicira sa svima i kako se pojavljuje svuda, od T-shirtova u Japanu do magneta za hladnjake koje netko izrađuje i zatim prodaje na eBayu. Već odavno sam se navikla na uspjeh tog rada i na to da će on ostati najbitniji rad koji sam napravila.

Imaš li dojam da u međunarodnim okvirima uvijek postoji jedan nivo očekivanja, poput onog da umjetnici s prostora istočne Europe moraju biti angažirani?

Svaki okvir nameće neka očekivanja, a istina je da se od umjetnika koji dolaze iz istočne Europe očekuje da budu angažirani, tj. da se bave temama koje su još uvijek svježe, kao što su identitet, integracije, ratovi, politika itd... Ali svaki umjetnik, prije svega, ima odgovornost prema sebi. Kada počneš lagati u umjetnosti, to se jako brzo osjeti. Ja sam 2007. napravila film koji se zove 'Šta ja znam' (op.a. prikazan na venecijanskom festivalu; najbolji kratkometražni film na Zagreb film festivalu) i koji je zapravo niz ljubavnih priča. Mnogi kustosi obuzeti 'velikim očekivanjima' bili su razočarani jer jednostavno u tom radu nisu vidjeli 'Bosnian Girl'. Tu direktno nije bilo politike, rata, autoreprezentacije, tj. nije ih bilo samo na prvi pogled. Na svu sreću, uvijek postoji i ona druga, neopterećena strana, a taj film je pohvaljen i prepoznat kao prirodan kontinuitet mog djelovanja. Sad me jako zabavlja kad osjetim da netko od tih 'opterećenih' upravo preko tog rada pokušava sublimirati strahote rata ili potrage za identitetom. Fantastična su upravo ta različita čitanja stvari...

Tvoj iskorak na umjetničku scenu dogodio se upravo kroz taj angažirani društveni okvir, no svakako bi bilo reduktivno govoriti o tvom opusu isključivo kroz taj okvir.


Često spominjem tu fazu koja je krenula upravo nakon plakata 'Bosnian Girl'. Meni je osobno bilo neophodno da se 'povežem' sa sobom otprije rata. Budući da je moj život svakako nepovratno podijeljen na ta tri dijela - prije, za vrijeme i nakon rata - bilo mi je jako bitno da te tri cjeline povežem u jednu. Počela sam se prisjećati sebe otprije i stvari koje su mi bile bitne prije rata. Tako je i nastao autoportret 'Sorrow'.

Autoakt 'Sorrow' nastao je kao reinterpretacija poznate Van Goghove litografije, na kojoj je prikazana umjetnikova ljubavnica Sien. U tvom opusu jasno je naznačio intimniji i komorniji ton. Mijenja li se tu fokus ili se radi o umjetničkom srastanju?

Upravo mi je taj rad (Sorrow) pomogao da se oslobodim očekivanja o kojima smo prethodno govorili. Zahvaljujući njemu, shvatila sam da tzv. angažirana umjetnost ne dolazi iz moje pozicije žrtve, već iz senzibiliteta koji sam imala i prije rata, kada sam kao dvanaestogodišnja učenica umjetničke škole proučavala priču o umjetniku i njegovom modelu, o muškarcu i ženi, o načinu na koji ih je društvo odvojilo, tj. spojilo, o tragediji njihovih sudbina, o samoći svakog pojedinca i o povijesti koja je sklona da poravna emocije i ostavi samo suhe činjenice.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još