SPISATELJICA IZA OBJEKTIVA

Slavenka Drakulić izlaže svoje fotografije Pariza

04.12.2009 u 11:34

Bionic
Reading

Što je Slavenka Drakulić snimila u Parizu 2007, bit će prikazano na izložbi fotografija te spisateljice i novinarke u samoborskoj galeriji Lang

'Vidjeti i gledati – Paris 2007.' naziv je fotografske izložbe Slavenke Drakulić koja se otvara u nedjelju, 6. prosinca u podne, a radovi se mogu razgledati do 17. siječnja 2010. Autorica, kojoj je nedavno izašla knjiga 'Basne o komunizmu iz pera domaćih, divljih i egzotičnih životinja' prvi puta izlaže svoje fotografije, a kako je u katalogu izložbe zapisala umjetnica Sanja Iveković, već sama činjenica da se kao ugledna spisateljica odlučila predstaviti javnosti u mediju u kojem je po vlastitim riječima 'amater', dokazuje da joj još uvijek ne manjka hrabrosti

'Basne o komunizmu' posljednja je knjiga S. Drakulić, izdana u povodu 20 godina od rušenja Berlinskog zida

'Dakle, četvrt stoljeća kasnije Slavenka boravi u lijepom gradu na Seni gdje ima priliku postati flâneur. I to onaj s kamerom. Za Susan Sontag fotograf je 'naoružana verzija usamljenog šetača, koji izviđa, vreba, krstari urbanim paklom, voajeristički šetač koji otkriva grad kao krajolik putenih ekstrema.' Flâneur, stručnjak za radosti gledanja, connoisseur su-osjećanja, doživljava grad kao 'pitoreskan'. Uobičajena je tvrdnja da je flâneur u osnovi sramežljiva osoba, netko tko tu osobinu savladava pomoću fotografskog aparata. Za Slavenku, koja je u svom životu, kao i u svojoj književnoj i novinarskoj karijeri dokazala izuzetnu neustrašivost i borbenost, ovaj opis baš i nije najprikladniji', piše Iveković.

Slavenka Drakulić opisala je kako su nastale njezine fotografije za boravka u Parizu 2007, kad je u tom gradu provela mjesec dana.

Sjećam se, vrijeme je bilo kišno i hladnjikavo. Morala sam kupiti kišnu kabanicu da ne nosim kišobran koji sam stalno gubila. Živjela sam na desnoj obali, u bivšem židovskom kvartu Mare. Svakoga bih dana disciplinnirano krenula u obilazak grada, iako nisam imala cilja. Cilj je bilo samo hodanje i gledanje. Hodala bih satima, uvlačila se u uličice, tražila prolaze, uživala u trgovima i bulevarima, slušala, rominjanje kiše, udisala miris asfalta i jaki miris čokolade iz neke male prodavaonice, ili zastajala pored štanda s cvijećem zbog žarko crvenih. Ili bih sjela ispred nekog kafića ispod tende i promatrala ljude kako prolaze. Tu i tamo bih fotografirala neku fasadu, ulicu, prolaznike. Nisam tražila ništa posebno ili zanimljivo za fotografiranje. Privlačila me ideja slučajnosti ili , recimo to tako, nesvjesnog odabira.. Naime, čovjek obično nema vremena za gledanje. Prolazi, vidi nešto ali ne opaža detalje ili , ako ih i opazi, ti mu detalji ništa ne govore. Moj se eksperiment sastojao u tome da vidim što je kamera slučajno ”ulovila” kad zapravo nisam nisam gledala - jer gledati i vidjeti su dvije različite stvari. Jedino sam odlučila (nemam pojma zbog čega) da mali digitalni aparat namjestim da fotografije budu u boji sepije.
Pariške fotografije pregledala sam tek godinu dana kasnije. Iako se trebale biti slučajne, fasciniralo me kako gotovo svaka od njih ima neku svoju priču. Pokolebala sam se , pomislila sam da je ipak postojala neka unutarnja , meni nepoznata logika snimanja, element nesvjesnog u stvaralačkom činu . Ovo su priče o onome što sam vidjela, na tim očito ne tako slučajno snimljenim fotografijama.

'O zamršenom odnosu slike i riječi, teksta i slike, napisane su brojne knjige, rasprave i studije. Očigledno, problem kompleksnog razumijevanja izložbe Slavenke Drakulić, predstavlja izazov jednako svakom ortodoksu koji od slike traži čistunstvo vizualnog jezika, kao i onomu koji napisane riječi čita i razumije isključivo na njihovoj tekstualnoj razini. Semiotika i hermeneutika napisale bi o tome možda i korisne rasprave, ali u tom bi slučaju izložba Slavenke Drakulić ostala i bez teksta i bez slike. Radi se jednostavno o jednoj savršenoj impresionističkoj sintezi, blagom prožimanju slike i riječi, kojom se Slavenka Drakulić upustila u osobni dijalog s gradom koji - naravno - pored slika i teksta svakodnevno nudi i mirise, zvukove, a o dodirima da se i ne govori. Zaključila je ispravno kako pred čarolijom tog grada riječ nije dovoljna, pa se amaterski hrabro uputila u polje drugog medija. I što je tu je !' piše u katalogu povjesničar umjetnosti Želimir Koščević

'Pariški dnevnik' u časopisu Elle

Mjesečnik Elle od svibnja do danas, u svakom izdanju objavljuje fotografije i tekstove Slavene Drakulić pod naslovom 'Pariški dnevnik'.