Kulturmiks MUORTINIS

Suvremena umjetnost ili kako provjetriti muzejsku zbirku

Privremeni radovi u muzeju novi je ciklus izložbi MUO-a u kojima se poziva jedan suvremeni umjetnik da intervenira u stalni postav muzeja. Cilj ciklusa je, dakako, aktualizirati stalnu zbirku muzeja (uglavnom slabo posjećenu), no i uspostaviti izvjesni dijalog između suvremene umjetnosti i klasičnih umjetničkih formi koje MUO predstavlja na tri kata svog muzejskog prostora

muo.hr
Detalj s izložbe
Prakse sučeljavanja suvremenih umjetničkih izričaja s nacionalnim muzejskim zbirkama nisu nikakva pretjerana novost. Može se čak reći da su u posljednje vrijeme u izvjesnim slučajevima prešle u čisti manirizam (primjerice, Jeff Koons u Versaillesu), no u Hrvatskoj je takva praksa još relativno nova, posebice na institucionalnoj razini.

Da otvori novi ciklus, Muzej za umjetnost i obrt pozvao je poznatog suvremenog umjetnika Dalibora Martinisa (1947). Početna ideja bila je da se postavi tek nekoliko radova kojima će cilj biti 'osvježiti' stalni postav, no kako se datum otvorenja približavao, broj novih radova u muzeju ili točnije rečeno 'intervencija' narastao je na punih 40 i tako zašao u sve zbirke MUO-a. Martinisove intervencije su različite naravi, ponekad se radi o umetanju videoradova među skulpture, ponekad o zahvatima i izmjenama u samom postavu, a ponekad o akcijama-performansima poput izvođenja skladbe 1848 Remix, poznatije kao Internacionala, na otvaranju. Iako neki od izloženih radova sežu u umjetnikovu karijeru iz 70-ih godina, teško da se može govoriti o standardnoj retrospektivi, a umjetnik je čitav projekt naslovio Muortinis.

Martinisov upliv u muzej započinje odmah na ulazu s novim radom MUO – Muzej visoke radničke klase. Na temelju ankete, provedene među djelatnicima MUO-a, umjetnik je instituciji dodijelio određeni broj crvenih zvjezdica sa srpom i čekićem, u istoj maniri kao da kategorizira hotelske sobe.

muo.hr
Detalj s izložbe
Nakon šetnje muzejskim katovima, dobiva se dojam da su brojne Martinisove intervencije najefektnije upravo kada su najdiskretnije, kada ne pokušavaju pod svaku cijenu upisati neko novo, subverzivno ili osporavajuće značenje u zbirku MUO-a, već kada se aktivno postavljaju prema materijalnosti izložaka. Poput transparenata s demonstracija (s natpisima Mijenjajmo, Pravda slijepa, sud gluh, Krzno smrdi ili Abbiamo lavorato tutta la vita iz filma 'Umberto D') koje umjetnik uredno slaže po klasicističkim sofama i među modne izloške ili kuglica-božićnih ukrasa raspoređenih u obliku srpa i čekića u vitrinama zbirke stakla. Ili, primjerice, kada smješta svoj rad iz 2000. godine, 'Emisija vijesti', u kojem je sa zvonika Crkve sv. Marka zvonjavom emitirao binarno kodirane dnevne vijesti, u obliku videoprojekcije među zbirkom zvona.

Umjetnik je dodirnuo i jedan od simbola MUO-a, a to je svakako bidermajer, namještaj koji je svojevremeno imao ulogu simbolizirati ukus nadolazeće građanske klase. U radu 'Herr Biedermeier 1848' u kojem peruške oprašuju izloške umjetnik podsjeća na 1848. godinu kao na godinu revolucija i društvenih prevrata, a ne samo na inauguraciju novog stila za opremanje doma. Upravo se takvim, kontekstualiziranim intervencijama dobiva dojam smislenog dijaloga, koliko god na prvi pogled bile udaljene umjetnikove antimuzejske strategije iz 70-ih godina s kićenim komadima iz MUO-a.

Na kraju, projekt se pokazao dobrim iz nekoliko razloga. Prije svega, Martinisu je uštedio postavljanje neke pedagoške kronološke retrospektive i dopustio mu sučeljavanje vlastitog opusa s klasičnim radovima, dok je Muzeju za umjetnost i obrt pružio nužno potrebnu dozu svježine koja zapravo tek minimalno remeti njegove pomno složene zbirke bidermajera, baroknog slikarstva i dekorativne keramike.


  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još