Kulturmiks ORDINARY PEOPLE VS. CRNCI

Hrvatsko-srpski antiratni art rat

  • Autor: Mima Simić
  • 23.10.2009 14:56:17
  • 23.10.2009 9:40:01

Umjesto potencijalne rasprave o sličnostima hrvatskog filma 'Crnci' i srpskog 'Ordinary People', filmova i umjetničkom Zeitgeistu koji ih je iznjedrio, u oči upada (prirodni?) nagon medija da se ova dva rada međusobno nahuškava i da se potencira politički animozitet Srba i Hrvata na području kulture (kad je već prošlo vrijeme paljenja sela!)... Istinski tužno, s obzirom na to koliko jasno oba filma - formom i sadržajem - stilom i stavom - na sav glas i uglas vapiju za svršetkom ratovanja

Negdje tamo 1993, nakon brutalne dvogodišnje opsade, nekoć prijateljske granate JNA prestale su zasipati Zadar, a ja sam upravo završavala treći razred gimnazije i na lokalnoj radiopostaji dobila posao snova - mjesto glazbene urednice.

Početak bombardiranja grada obilježio je i početak kulturnog čišćenja; iz gradske biblioteke preko noći su nestale knjige na ćirilici, a s televizije sadržaji srpske produkcije. Krsni list i kvačica u prezimenu postali su dragocjeni koliko struja, voda ili zaliha metadona. U to doba jedno od najvećih zadovoljstava - pored činjenice da sam preživjela rat - pričinjavao mi je odlazak na radio, gdje sam mogla puštati glazbu za dušu sebi i pokojem slušatelju. Osobito drage bile su mi noćne smjene, kad osim mene na radiju ne bi ostao nitko. Jedne noći, negdje oko jedan ujutro, osjetih neizdrživ poriv da u eter porinem omiljenu mi glazbenu skupinu.

Jedini problem, međutim, bio je taj što se radilo o Ekatarini Velikoj, sastavu koji je zadesila nesreća da skladaju i poju na ekavici. Uvjerena da u to gluho doba radio ionako nitko ne sluša, ispalih u eter pjesmu u kojoj sam pobrojala najmanje ćiriličnih izraza. Deck se nije stigao ni zagrijati, a već se začu razdragan cilik telefona, a potom i ugodan muški glas s druge strane: 'Jebo vam pas mater četničku!' Kad je sljedeći trenutak telefon opet zazvonio, trebalo mi je nešto dulje da podignem slušalicu, a ovoga puta šok je bio još veći: 'E, super ste! Je l' imate nešto od Partibrejkersa?'

Premda mi je potonji poziv vratio vjeru u konzumente umjetnosti (i) popularne kulture, moja sreća ne bijaše duga vijeka. Nedugo poslije, bez riječi objašnjenja i bez otpremnine, moje ime nestalo je s radnog rasporeda, ni dan danas ne znam zašto.

'Čemu ovoliki uvod, majku ti četničku?' pitate se.


Prije nekoliko dana, na Zagreb Film Festivalu prikazan je film 'Ordinary People' (po naški: Obični ljudi) srpskog redatelja Vladimira Perišića. Film prikazuje dan u životu vojnika, čovjeka iz naslova, koji se od subjekta s voljom za otpor i osjećajem društvene odgovornosti pretvara u objekt, ubojito oružje u rukama nacionalističke retorike i čizme.

Od teške teme još je teži Perišićev stil - film je potpuno lišen emocionalnosti, s beskrajno dugim kadrovima koji uspješno podražavaju prazninu i banalnost svakodnevice, među koje, tragično - spada i ono što Hannah Arendt naziva 'banalnošću zla', spoznaja da najgore zločine ne čine psiho/sociopati, već upravo tzv. 'obični' ljudi. Simbolički smještajući filmsku radnju u napuštenu seosku zabit, gdje je priroda preuzela vlast nad civilizacijom, Perišić podastire brutalnu i poražavajuću, no bolno uvjerljivu ideju da je ljudska priroda etički jednako ravnodušna kao i priroda sama. Može li mu itko tko je u ovim prostorima preživio slavne devedesete zamjeriti takav slikopisni postulat?

Čini se da može, i to upravo oni koji, baš kao nevidljivi i svemogući kulturni cenzori s početka teksta, traže da se umjetnost jasno politički i ideološki izjasni, pogotovo ako je agresorska (ovdje: srpska). Za redatelja Perišića - vele - najvažnije je znati da je sin nekadašnje Miloševićeve ministrice kulture (jer dobro znamo da je politička orijentacija, poput one seksualne, uklesana u gene kamene) i kao takav ima obvezu da obavi ono što srpska nacija i kultura do sad nije: da se ispriča brzinom od 24 sličice u sekundi.

No Perišić, prvenstveno umjetnik, pa tek onda srbočetnički agresor, ne smatra da je njegova uloga ispričavati se, već pričati - i to čini iznimno umješno. Da ne bude zabune, film nudi dovoljno materijala da se točno identificira kronotop filma, istodobno komunicirajući 'poruku' na čistoj umjetničkoj/univerzalnoj razini. Njegovi likovi, vojnici/ubojice govore srpski (no protagonist se zove Džoni, a ne Jovan). Staklena vrata zgrade u kojoj se kreće zapovjednik vojske koja ubija nenaoružane civile krasi grb NR BiH (u upotrebi od 1946-1992), eksplicitno obilježavajući mjesto radnje (no nekima će ovaj kadar vjerojatno promaknuti).

Zbog nedovoljno uspravnih/ispravnih lingvističko-semiotičkih putokaza za međunarodnu gledateljsku zajednicu (kojoj valja petokrakama i svastikama označiti pozitivce i zlikovce brdovite nam regije), Perišiću su neki zamjerili nedostatak 'građanske odvažnosti'. (Srećom po redatelja, umjetničke odvažnosti mu ne nedostaje - ovoliko stilski hrabar film izvan sfere eksperimentalnog žanra rijetko se viđa.) No prije će biti da je Perišićev najveći problem to što jezikom umjetnosti pokušava komunicirati s publikom koja o nedavnome ratu još uvijek znade govoriti samo na vlastitom.

Naposljetku, paradoksalno i tragično, prostor umjetnosti čija bi funkcija trebala biti oplemenjivanje (a bude li sreće i osvještavanje) banalno zle ljudske vrste/prirode, opet se pretvorio u prostor bojnog polja. Nagrada Srce Sarajeva dodijeljena 'Običnim ljudima' za najbolji film proglašena je posljedicom lobiranja, pri čemu je - kao što nam se redovito događa na travnatim terenima - nepravedno zakinuta hrvatska reprezentacija!

Vrlo dobar film 'Crnci' Gorana Devića i Zvonimira Jurića na sličan - beznadan i esencijalno mizantropan način - stremi obuhvatiti ekstremne manifestacije (mračne) ljudske prirode u ratnom kontekstu. Međutim, i nažalost, umjesto potencijalne rasprave o sličnostima ovih filmova i umjetničkom Zeitgeistu koji ih je iznjedrio, u oči upada (prirodni?) nagon medija da se ova dva rada međusobno nahuškava, i da se potencira politički animozitet Srba i Hrvata na području kulture (kad je već prošlo vrijeme paljenja sela!)... Istinski tužno, s obzirom na to koliko jasno oba filma - formom i sadržajem - stilom i stavom - na sav glas i uglas vapiju za svršetkom ratovanja.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još