KLOVIĆEVI DVORI

Što nam donosi najnovija talijanska umjetnost?

04.02.2014 u 11:02

  • +5

Suvremena talijanska umjetnost

Izvor: Promo fotografije / Autor: Klovićevi dvori

Bionic
Reading

U zagrebačkim Klovićevim dvorima 18. veljače otvara se izložba ‘Venti per una. Pogled na suvremenu talijansku umjetnost’ koja će predstaviti najznačajnija imena talijanske suvremene umjetničke scene.

Autorica izložbe Martina Corgnati izabrala je djela dvadeset umjetnika i umjetnica koji dolaze iz isto toliko talijanskih regija, što sugerira i naslov izložbe koji u prijevodu glasi Dvadeset za jednu, a mogao bi se i parafrazirati Dvadeset regija za jednu Italiju. Izabrani umjetnici u svom radu tematiziraju talijansku klasičnu tradiciju, nedavnu prošlost i sadašnjost, a prema riječima autorice izložbe ‘Netipičan izbor umjetnika proizlazi iz potrebe da se pokaže kreativna i produktivna živost cijele Italije, uključujući i manja mjesta, a ne samo veća središta kojima gravitiraju sredstva, ali i pažnja koju sustav umjetnosti može pokazivati te uistinu i pokazuje posljednjih nekoliko godina’.

Neke od umjetnika ćemo istaknuti. Marco Bernardi predstavit će zvučnu instalaciju sastavljenu od madraca u obliku talijanskog poluotoka nad kojim vise male električne ptice koje ispuštaju zvuk. Rad je nazvan Mala Italija s pticama i predstavlja ironičnu posvetu Giuseppeu Mazziniju, jednom od proroka ujedinjenja Italije i vremenu koje je proveo u zatvoru. Priča se da su ga upravo ptice tješile dok je zbog svoje odanosti Italiji bio prisiljen ležati na neudobnom zatvorskom ležaju.

Claudio Beorchia istražuje kabine za automatsko fotografiranje, a prije svega gradski kontekst unutar kojeg su smještene. Umjetnik je na stolac unutar kabine postavio ogledalo, nakrivljeno i usmjereno prema van te je ‘prisilio’ kabine da umjesto ljudi portretiraju urbani prostor. Dobivene fotografije sačinjavaju kolekciju automatskih urbanih pejzaža/portreta i predstavljaju jedan novi i drugačiji pogled na grad.

Stefano Cagol kroz veliku i spektakularnu instalaciju tematizira licemjernost koja često karakterizira ophođenje ljudi prema životinjama. Giusy Calia putem atmosferičnog i upečatljivog fotografskog triptiha pripovijeda o boli pretrpljenoj u nekadašnim talijanskim umobolnicama, zatvorenima prije više desetljeća. Radi se o anonimnoj boli, a ‘prostori zbrinjavanja i zatvaranja’, objašnjava autorica, ‘ne odaju čuvanu tajnu onoga čijim proživljenim iskustvom još odišu oronuli zidovi. Slična zdanja kao i rubna mjesta unutar gradova ili s krajnjih predgrađa nose istu stigmu’.

U svom video radu naslovljenom Površina moga oka je dublja od oceana Danilo Correale donosi nemilosrdan portret društva bez budućnosti i nade, okrenutog igrama na sreću i kockanju. Njegov video bilježi stvarne ljude slučajno zatečene u kladionicama, a kamera ih ‘promatra’ dok stružu listiće, nudeći nam tako sliku Italije bez iluzija, okrenute televiziji i teletekstu, besposlene te pasivno prepuštene ‘sreći’. Jedan od najpoznatijih i najodvažnijih talijanskih fotografa, Mario Cresci, bavi se promišljanjem fotografskog jezika, a u svom radu ciljano snima i ‘savija’ neke značajne povijesne slike među kojima su i protagonisti modernog doba kao što je primjerice Charles Baudelaire.

Dario Ghibaudo predstavit će jednu od ‘postaja’ svog Muzeja neprirodne povijesti. Radi se o projektu koji se kao work in progress razvija već 23 godine, a svaka od postaja posvećena je jednom ironično-znanstvenom području. U Klovićevim dvorima, koristeći stare tepihe za molitvu, propituje sedam smrtnih grijeha katoličke tradicije, kojima je pridodao još jedan: rasizam.

Jedan je od najvećih inovatora suvremenog umjetničkog izričaja, Emilio Isgrò, već desetljećima sustavno provodi metodu interveniranja, odnosno, ‘brisanja’ u smislu rekonstrukcije alternativnih značenja, prikrivenih i skrivenih u tekstu. Na zagrebačkoj izložbi predlaže staru njemačku kartu južne Rusije, koja je prigodno izbrisana. Emocionalni portreti Pietra Mancinija zapravo su fotografije takozvanih malih, običnih ljudi, a nastale su tijekom njegovog djelovanja u zajednicama ugroženih i ljudi s poteškoćama. U svojim kolažima naslovljenim Route 64.

Sister Road, Agnese Purgatorio tematizira put prema istoku, odnosno, putovanje protiv struje, a naslov djela preuzet je od poznate američke ceste Route 66 koja se još naziva Mother Road. Tamara Repetto posebnu pažnju posvetila je osjetu mirisa, a putem složene interaktivne instalacije Anzomija (potpuni gubitak osjeta njuha), nastoji pobuditi pažnju i percepciju publike kako bi počela cijeniti iskustvo kojem se u kontekstu umjetnosti obično ne predaje previše pozornosti, iako posjeduje izvanrednu evokativnu i komunikativnu moć.

Osim spomenutih umjetnika na izložbi još sudjeluju: Andrea Nevi, Eleonora Beddini, Valentina Ferrandes, Nazzareno Guglielmi , Claudia Losi, Chicco Margaroli, Franco Menicagli, Andrea Nicodemo, Paride Petrei, Mario Sillani Djerrahian.

Izabrani umjetnici ne pripadaju nekoj definiranoj, unaprijed određenoj generaciji, a bilo da rade u mediju videa, fotografije, crteža ili skulpture, svi uvažavaju kontekst u kojem žive i djeluju. U njihovim radovima katkad je prisutna sarkastična, ironična ili poetična nijansa, a katkad je, u slučaju osobne tematike, prisutna i bol. U nekim slučajevima osjetljivi su prema stvarnosti koja ih okružuje (bez zapadanja u dokumentarizam), dok se u drugima bave istraživanjem vlastitog izričaja i propitivanjem uvjeta stvaranja suvremene umjetnosti.

U svim ovim radovima jasno je uočljivo nastojanje umjetnika da razotkriju i napadnu formalne umjetničke konvencije i predrasude kako bi dokazali i pokazali da je suvremena umjetnost životna, da ima nešto za reći i da može biti društveno relevantna.