MISLI IZ PULE

Je li gora YU-cenzura ili hrvatska autocenzura?

06.12.2013 u 19:18

Bionic
Reading

Koliko je zloglasna komunistička cenzura u epohi Jugoslavije doista bila rigorozna, i koliko je doista samo problem prošlosti? Jesu li društva i kulture koje su komunizam zamijenile pogođene možda i opasnijom (auto)cenzurom od one koja je postojala u zadnjoj fazi komunističkih režima?

Na ova pitanja, 'dostojna zasebnog simpozija' pokušali su neke odgovore i primjedbe dati sudionici okruglog stola 'Autocenzura u socijalizmu i danas', održanog u petak, drugog dana pulskog festivala Sa(n)jam knjige.

Sajam je u ovoj točki programa spojio intelektualce iz Vojvodine, Rusije i Hrvatske koji su, svaki iz svoje perspektive, pokušali ukazati na neke važne i zanimljive momente.

Moderator Branimir Pofuk i književnik Miljenko Jergović osjetili su potrebu 'ispričati se' ruskim sudionicima diskusije smatrajući da je razina cenzure u sovjetskom i postsovjetskom, ruskom društvu toliko teži društveni problem od jugoslavenske i postjugoslavenske cenzure, da im je nelagodno o općem pojmu razgovarati u okviru iste diskusije. Oni su pak zaključili da im se razlike između dvaju društvenih s više i ne čine tako velike kao što im se činilo ranije.

Publicist i kritičar Aleksandr Genis napustio je SSSR 1977. kao mladić nakon što je, kako reče, prvi i posljednji put osobno iskusio cenzuru: njegov prijatelj Pjotr Vajl nakon objavljivanja zajedničkog eseja ostao je bez posla.

Genis redovito putuje u Rusiju, objavljuje tamo i nastupa kao javni intelektualac. Objasnio je da je u današnjoj 'Putinovoj Rusiji' - režimska cenzura maknuta iz sfere književnosti, tiska, pa i radija.

'Danas bez cenzure ja mogu objavljivati u listu kao što je Izvjestija, u kojem članke objavljuje i ruski predsjednik Vladimir Putin', rekao je Genis objasnivši da je središnjom tvrđavom cenzure ostala državna televizija, kao još uvijek glavni i najmoćniji medij koji informira većinu građana Rusije.

Novinarku i aktivisticu Nadeždu Ažgikinu razočarala je spoznaja da su neki njezini suborci za slobodu govora, koji su 1990. nastupali protiv pokušaja komunističkog državnog udara, danas ti koji unutar medija iz vlastitih karijernih motiva 'pročišćavaju' izvještaje o, primjerice, sudskom procesu i zatvaranju skupine Pussy Riot. Štoviše, jedan od njih danas radi kao glasnogovornik Moskovske Patrijaršije koja je nakon hapšenja kontroverznih aktivistica zagovarala teške kazne i otvorila novovjeki lov na vještice.

Kad je riječ o cenzuri u Jugoslaviji, sudionici okruglog stola podsjetili su na pojedinačne slučajeve cenzure koji su promakli širem fokusu. Zanimljivi su bili primjeri cenzure patriotskih turbofolk pjesama prilikom samog nastajanja tog glazbenog žanra, koji tada još nije nosio sadašnje ime. Partijska cenzura smatrala je nedostojnim da revolucionarne ideale pronosi glazba koju se (kao i neke subverzivnije pravce YU rocka s druge strane glazbene scene) trpalo u šund. Književnik Vladislav Bajac kao izdavač 70-ih se iznenadio zbog zabrane izrazito antistaljinističkog tiskanja romana 'Sve teče' Vasilija Grosmana. Osamdesetih mu nije bio problem tiskati zbirku suvremene američke poezije narko-aluzivnog naslova 'Trip', ali je izgubio sudski proces zbog izdavanja knjige Živojina Pavlovića 'Ispljuvak pun krvi' na temu šezdesetosmaških pobuna u Beogradu.

Književnik Milan Rakovac podsjetio je da su osobito cenzurirane knjige o poslijeratnom jugoslavensko-talijanskom sporu ('Svih deset tisuća kopija knjige moglo je nestati bez traga, čak i bez formalne zabrane.'), kao i proces nad 'proljećarima' iz '71., 'mentalni kultorocid' nad žrtvama tih procesa za koji upozorava da traje i u 20-ak godina samostalne Hrvatske. Upozorio je da i danas po hrvatskim medijima utjecajne položaje drže ljudi koje u prijašnjem režimu izbjegavalo jer su bili poznati kao 'denuncijanti'. Nije želio navesti imena.

Književnik i novinar Miljenko Jergović, koji je kao tinejdžer počeo objavljivati 1983., tvrdi da su u njegovo vrijeme postojala samo dva istinska tabua: Tito i partizanski zločini poslije rata. Primijetio je da ona rijetka djela koja su zabranjivana u Jugoslaviji nisu dobila svoje mjesto u kulturi ni nakon što se Hrvatska osamostalila, a partijska cenzura nestala.

U suvremenoj Hrvatskoj Jergović ne vidi problem u državnoj, policijskoj i inoj cenzuri, koliko u masmedijskom oblikovanju konstrukta 'narod' na račun 'građanina' kao civilizacijskog dostignuća. Tu je osobito ljut na Hrvatsku televiziju i njezin kulturni program (prvenstveno emisiju 'Pola ure kulture') za koju tvrdi da stvara mit u kojem 'ein volk' (jedan narod) odlučuje o manjinama. Smatra da je HTV i dalje najmoćniji medij, koji neovisno o aktualnoj vlasti podržava i raspiruje agresivnu mržnju prema manjinama, kao i prema protivnicima nacionalizma.