INTERVJU: NATAŠA IVANČEVIĆ

Izložba Vojina Bakića iznenadit će i likovne znalce

05.12.2013 u 14:44

  • +43

Vojin Bakić u MSU

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo

Bionic
Reading

U subotu, 7. prosinca, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti otvara se prva retrospektivna izložba Vojina Bakića naslovljena Svjetlonosne forme

Vojina Bakića (1915. - 1992.) svjetska kritika ubraja među najvažnije europske kipare modernizma, stoga je njegova prva retrospektiva velik događaj za svijet umjetnosti i kulture. Osim najvažnijih radova, oko 200 skulptura i 80-ak crteža, izložba će pokazati crteže, skice, makete spomenika, fotografska uvećanja, projektnu i osobnu dokumentaciju te audio i filmsku građu. Ovom retrospektivom zagrebački MSU želi Vojina Bakića vratiti na mjesto koje mu pripada u povijesti hrvatske i europske umjetnosti, ali i potaknuti na promišljanje našeg odnosa prema spomeničkoj baštini i društvenom sjećanju. Kustosica izložbe i urednica kataloga je povjesničarka umjetnosti Nataša Ivančević s kojom smo razgovarali uoči otvaranja izložbe.

Kako ste koncipirali izložbu i hoće li obuhvatiti sve aspekte Bakićeva stvaralaštva?

Prva retrospektiva pokazat će skulpture i crteže iz svih Bakićevih stvaralačkih razdoblja, od skulpture koja je nastala 1939. neposredno nakon završetka Akademije likovnih umjetnosti pa do radova s kraja 80-ih, maketu i glave za natječaj za Titov spomenik u Zagrebu. Na izložbi su predstavljeni radovi po vremenskom i stilskom ključu nastanka, jer je za Bakića bilo svojstveno to da je nakon završetka jedne faze započinjao posve novo poglavlje u svome radu. Ti zaokreti, rezovi bili su osobito vidljivi početkom 50-ih, potom krajem 50-ih i početkom 60-ih godina 20. stoljeća.

U iznimno dugom i plodnom razdoblju stvaranja, prešao je put od figuracije do radikalne apstrakcije. Poznato je da su mu priznanja i nagrade značile upozorenje da treba započeti s novim kiparskim istraživanjem. Volio je eksperimentirati, tražiti i to ga je dovelo do vrhunskih ostvarenja. Želja mi je da posjetitelji prepoznaju te trenutke prijelaza, traženja, pa potom zaokruženosti pojedinih oblikovnih ciklusa. Na početku je modelirao figurativne aktove, torza, portrete i životinje posve lirskog ugođaja, da bi po završetku Drugog svjetskog rata posve promijenio tematiku. Jer je, naime, novo društveno uređenje tražilo i nove likovne sadržaje. Radi spomenike i portrete u duhu socrealizma, koji su se odmah izdigli iz osrednjosti tadašnje produkcije. Početkom 50-ih napušta navedenu tematiku i realističnost prikaza te se okreće sažimanju volumena. Uskoro nastaju glave, torza, aktovi i bikovi, posve sažete forme, a prikaz se postupno udaljuje od aluzivnosti na predmetni svijet. Tragalac kakav je bio, želio je otvoriti jezgru volumena i afirmirati plohu, puninu i šupljinu te dati prostoru kao likovnom elementu jednaku važnost. Apstrakcija postaje jedini mogući put pa je u ranim 60-ima, odlučno zakoračio u to područje.

Hoće li izložba predstaviti i radove koje nikad prije nisu izlagani u javnosti?

Vojin Bakić za života je izlagao na tek nekoliko samostalnih izložbi, ali je zato bio često pozivan na skupne izložbe, na kojima su se predstavljali najznačajniji moderni umjetnici u zemlji i inozemstvu. Velik broj radova prisutnih na retrospektivi nikada nije izlagan, i to ne samo skulpture, već i crteži, skice te makete za spomenike. Na izložbi se nalazi oko 200 skulptura i preko 80 crteža, a tako veliki broj Bakićevih radova nije nikada bio okupljen na jednoj izložbi.

Zašto je bilo potrebno čekati tako dugo da Vojin Bakić dobije prvu pravu retrospektivnu izložbu?

Za života ga to nije previše zanimalo; čini se da nije želio da mu išta odvlači pozornost s usredotočenosti na stvaranje. Jednom je prilikom rekao da je izložba predmet smutnje. Tijesno je surađivao s ravnateljima i kustosima nekadašnje Galerije suvremene umjetnosti (danas MSU) pa je u nekadašnjem sjedištu na zagrebačkom Gornjem gradu imao dvije samostalne izložbe (1958. i 1964.). MSU, muzejska institucija koja je prirodno mjesto za organizaciju tako zahtjevnog projekta, do preseljenja u novu zgradu nije imala ni prostorne ni tehničke uvjete za njegovu realizaciju.

Hoće li skulptura 'Bika', koju je Bakić izlagao na Venecijanskom bijenalu 1956., biti najpoznatiji eksponat izložbe?

Bakić je široj javnosti prepoznatljiv po skulpturi 'Bika', koju je oblikovao u raznim dimenzijama i materijalima. To je vrhunac ciklusa u kojemu je ostvario sažimanje kiparske forme, ali i prva njegova skulptura koju je odmah prepoznala struka u inozemstvu. Jer odmah po izlaganju brončanog odljeva koji je krasio ulaz u modernistički paviljon Vjenceslava Richtera, na prvom predstavljanju Jugoslavije na svjetskom sajmu u Bruxellesu, 1958. Antwerpen ga je otkupio za park skulptura, a sljedeće godine i Marl. Međutim ta skulptura nije najznačajnije djelo iz njegova opusa, ali zasigurno je najpoznatije javnosti.

Hoće li izložba rasvijetliti kako je stvarao jedan od naših najpoznatijih kipara 20. stoljeća?

Izložbom ćemo pokazati put nastanka apstrakcije, koji je u njegovu opusu iznimno jasan i čitljiv, te zauzima najvažniji dio stvaralaštva. U tim je djelima avangardan, ispred vremena. Vjerujem da će posjetitelji koji su možda prema apstrakciji osjećali svojevrsnu nelagodu ili nerazumijevanje posve promijeniti stav. Na primjeru Bakićeva kiparskog puta moguće je tumačiti razvoj moderne umjetnosti od figuracije prema apstrakciji.

Bi li izložbu bilo moguće realizirati u ovom obimu bez sudjelovanja obitelji Bakić?

Iz kolekcije obitelji Bakić dolazi najveći broj radova i izložba bi imala upola manje eksponata da ih unuci nisu ustupili za izložbu. Zanimljivost je to da su obje unuke, arhitektice Ana Martina Bakić i Vjera Bakić, autorice likovnog postava i suradnice na izložbi, što izložbi daje rijetko prisutnu dimenziju subjektivnih i objektivnih pogleda.

Je li bilo zahtjevno posuditi i dopremiti neka Bakićeva djela za izložbu i postoje li radovi koje ste također željeli uključiti, ali su zbog nekih razloga ostali nedostupni za retrospektivu?

Sve mramorne skulpture bile su iznimno osjetljive za transport pa smo s nekim muzejima pregovarali mjesecima. Naprosto nismo odustajali kada je bilo negativnih odgovora. Zadovoljni smo konačnim popisom posuđenih djela kojih je 280 i protežu se na oba kata izložbenog prostora povremenih izložbi. Tijekom istraživanja pronašli smo djela koja nisu bila poznata pa će, vjerujem, izložba donijeti ugodna iznenađenja i likovnim znalcima.

Postoje li neke Bakićevi nacrti i ideje za skulpture koje nije uspio realizirati, a za koje smatrate da bi bili izvrsna ostvarenja?

Pronašli smo nekoliko skica za spomenike koji nisu realizirani, a budući da je umjetnik bio prilično nezainteresiran za dokumentaciju, nismo našli dovoljno podataka koji bi nam pomogli u atribuciji. No većinu je zamisli ostvario pa se skice odnose na razvoj ideja koje je uspio opredmetiti u monumentalnoj mjeri, poput spomenika u Kamenskoj i Petrovoj gori.

Koliko je lik Tita bio inspirativan Bakiću?

Tito ga je intrigirao i u svim razdobljima vraćao se oblikovanju ili crtanju njegova lika. Prvi portreti datiraju iz 1948., da bi se toj temi vraćao u 60-ima i pred kraj života, kada je radio dva nerealizirana spomenika Titu – zagrebački i manje poznati za Zadar. Povodom pobjede na natječaju za Titov spomenik u Zagrebu koji je izazvao ogroman interes umjetnika i arhitekata, pa je na natječaj pristiglo čak 80 prijedloga, Bakić je na upit o temi rekao sljedeće: 'Tema je složena i puna mogućnosti da se zaluta. Prikazati Tita kakvog pamtimo – njegovu pojavu, figuru i sve što podrazumijevamo gledajući njegov lik – nije lako.' Tito je fantastičan lik, lik za koji Francuzi imaju dobar izraz 'presence', što znači prisutnost, nazočnost. Manje je poznato da je reljef Tita, veličine preko dva metra, krasio ulazni atrij Muzeja revolucije naroda Hrvatske 1962. u Zagrebu, a potom je postao vlasništvo Hrvatskog povijesnog muzeja. Na izložbi ćemo pokazati nekoliko radova koji se bave Titom i koji pokazuju mijene stila.

Djelo Vojina Bakića provocira i pitanje o našem odnosu prema spomeničkoj baštini. Hoće li izložba obuhvatiti i priču o uništavanju i propadanju Bakićevih skulptura u Hrvatskoj u posljednjih 20. godina?

Izložit ćemo fotografska uvećanja spomenika u izgradnji koja pokazuju zahtjevnost izvedbe i konstrukcije, kao i njihovo stanje nakon dovršetka. Fotografski ciklusi Wolfganga Thalera i Igora Grubića govore o promjenama i stanju Petrove gore koje su nastupile posljednjih godina. Žalosno je da se o umjetniku s tako bogatim stvaralačkim opusom koji se ubraja ne samo među najbolje hrvatske kipare 20. stoljeća, nego ga svjetska kritika ubraja i među najvažnije europske kipare modernizma, u posljednje vrijeme najviše govorilo u kontekstu devastacija i kulturnog vandalizma.