Kako je portretiran najznačajniji hrvatski pisac 20. stoljeća te na čemu je, i kako, percipiran lik i djelo erudita, pjesnika, dramatičara, esejista, polemičara, enciklopedista i političkoga analitičara, pitanja su koja postavlja izložba 'Portreti Miroslava Krleže', kustosice Vesne Vrabec.

Odgovor na ta pitanja glasi da su kroz čitavo 20. stoljeće mnogi hrvatski umjetnici, vrlo različitih poetičkih načela, svaki na svoj način, predstavljali lik i djelo najvećeg nacionalnog pisca prošloga stoljeća. Veći dio izloženih radova nastao je nakon Krležine smrti i po umjetničkom sjećanju, a pored prikazivanja Krležinih fizičkih osobina, izloženi portreti nastoje ukazati na određena psihološka stanja te prikazati i otkriti određene karakterne osobine pisca.

Po sjećanju je nastao možda i najpoznatiji, najdirljiviji i najdramatičniji Krležin portret na bolničkoj postelji koji je nacrtao Josip Vaništa, nakon posjeta neposredno pred smrt. Vaništin portret Krleže svjedoči o oštrini zapažanja i svakako je najupečatljiviji i najljudskiji od svih izloženih portreta. Taj izvrstan crtač bio je Krležin jako blizak prijatelj u posljednjim godinama njegova života, a iz njegova preciznog crteža olovkom izbija psihološki realizam te rezignacija i mirenje genija sa sudbinom sebe kao običnog čovjeka.

Postoje i mnogi drugi Krležini portreti koje su radili slikari, no osobito su zanimljivi oni izvedeni u skulpturi među kojima je konvencionalan, ali emotivan portret Antuna Augustinčića, nastao kasnih šezdesetih godina, a koji svjedoči o povezanosti i prisnosti dvojice protagonista svoga vremena.

Portreti Ivana Lesiaka u bronci, na vrlo se subjektivan način razračunavaju s Krležom kao autoritetom koji izaziva divljenje, ali i podsmijeh. Prema riječima povjesničara umjetnosti Zvonka Makovića, autora predgovora izložbe Krležinih portreta, riječ je o vrlo intrigantnome viđenju društvene i kulturne ikone koja, uz primjesu karikaturalnosti, ostavlja svjedočanstvo o Krleži kao čovjeku.

Skice za Krležine spomenike, kipara Mire Vuce, duhoviti su i ironični kiparovi komentari na Krležu koji je još za života nosio auru hodajućega spomenika, a zasigurno najpoznatija Krležina spomenička bronca je ona Marije Ujević Galetović, nastala nakon brojnih studija i detaljnih analiza, ali i u direktnome kontaktu s Krležom kao modelom te iz sjećanja na vrijeme kiparičina djetinjstva kada se kao vrlo mlada susretala s piscem.

Najraniji izloženi portreti su ulja na platnu Ljube Babića iz 1918. i Petra Dobrovića iz 1930. na kojima su trajno obilježene Krležine rane godine, a u tim sjajnim portretima gledamo pisca u vremenu kada nastaju i njegova najvažnija djela.

Uz spomenute umjetnike izloženi su još portreti Fadila Hadžića, Mersada Berbera, Munira Vejzovića, Ivana Lackovića Croate, Jadranke Fatur, Rudija Labaša, Vatroslava Kuliša, Zlatka Kauzlarića Atača, Izvora Oreba i Tomislava Buntaka.

Na izložbi je predstavljen i Krležin autoportret iz 1928., nastao u tehnici tinte na papiru.

Ako vrijednost likovnih umjetnosti počiva na univerzalnosti likovnog jezika, hrvatski su kipari i slikari, koji su bili zaintrigirani snagom Krležine riječi i njegovim društvenim i kulturnim značenjem, u svojoj heterogenosti uspjeli ostvariti zanimljive komentare te memorirati ključne aspekte tog velikog pisca.

Izložba je otvorena do 1. rujna.