O počecima židovske zajednice u Zagrebu ne zna se odviše, a ono što je ipak poznato, zahvaljujemo popisima Židova koje su provodile gradske i županijske vlasti, a najviše matičnim knjigama Hevra kadiše koja ih je vodila otkako postoji. Sve njih godinama i sistematski studirao je rabin/nadrabin dr. Gavro Schwarz, prvi i dosad nenadmašeni historiograf Židovske općine Zagreb, koji je uspio rekonstruirati njezinu ranu povijest, s naglaskom na obitelj/mišpahu, odvajkada ishodište židovske općine/kehile u dijaspori. Svoje spoznaje objavljivao je od 1902. do 1912. u 'Vjesniku Zemaljskog arkiva' i napokon ih objedinio u knjizi 'Povijest zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-ih godina 19. vijeka' iz 1939. godine. Otad je za svakoga tko se uputi u to, u mnogočemu maglovito razdoblje, nezaobilazno vrelo Schwarzov pionirski rad, zasnovan najprije na dugotrajnom istraživanju, ali i na živoj usmenoj tradiciji, poznavanju potomaka prvih generacija Židova u Zagrebu i njihovoj memoriji.

Godina 1806., za tu ranu povijest ima osobitu važnost. Te je godine osnovana općina, o čemu je službeno obaviještena najviše vlast, Ugarska dvorska kancelarija, proveden je prvi popis Židova u svim županijama kraljevina Hrvatske i Slavonije prema napucima i odredbi Namjesničkog vijeća, ne dakako zbog statističko-demografskih, nego najprije zbog fiskalnih razloga. Općenito se smatra da se u to vrijeme počinje ostvarivati 'tolerancija', zasnovana na poznatom ediktu cara Josipa II. Habsburga-Lothringena iz 1782. godine, a u sklopu velikih reformi kojima je taj prosvijećeni vladar, u radikalno apsolutističkom stilu naumio inicirati modernizaciju golemog feudalnog, u mnogočemu zastarjelog imperija. No u Dalmaciji francuska vojna uprava objavila je između 1806. i 1808. punu ravnopravnost Židova i ukinula geta u Splitu i Dubrovniku, što je moralo utjecati na opće raspoloženje i u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Ubrzo poslije donošenja tolerancijskog edikta u Zagreb će se 1787., nakon više stoljeća izbivanja Židova, doseliti kao prvi Jacob Stiegler, 1789. još dvojica, Jacob Weiss i Jacob Stern, a potom i drugi. O njima podatke donosi popis Židova proveden u Gradecu iz 1808., pisan na njemačkom koji je sačuvan, za razliku od prvog popisa provedenog u biskupskoj jurisdikciji 1806. godine. Naime, u to doba na području Zagreba postoje dvije autonomne jurisdikcije, Gradeca i Biskupije, a u njihovim podgrađima, u Vicusu Latinorumu (Vlaškoj ulici) i dijelu Donjega grada oko Petrinjske ulice, počet će se nastanjivati Židovi. Godine 1812., uslijedit će ponovljeni popis u biskupskoj jurisdikciji, što upućuje na to da se broj Židova u Vlaškoj ulici vjerojatno povećao. Ta dva sačuvana popisa pružaju kakvu-takvu sliku o prvoj generaciji zagrebačkih Židova, a upotpunjuju je i kasniji popisi, u kojima je riječ i o prvim doseljenicima, odnosno njihovim potomcima. Datumi (doseljenja, rođenja, vjenčanja, smrti, upisa u Hevra kadišu, itd.) kadikad se ne podudaraju, na što upozorava Gavro Scwarz, zato što su i popisi i upisi zasnovani na usmenim svjedočenjima, pa su pogreške neminovne. No to, kaže on, nije toliko važno koliko odakle su i kada su došli, a napose 'kako se porodica do danas u Zagrebu uzdržala'.

Prezimena, isključivo njemačka, u gradečkom popisu iz 1808., pisanom na njemačkom jeziku i goticom, navode se prema tadašnjoj, još nestabiliziranoj ortografiji, a ima i očitih grešaka, što se može tumačiti stupnjem pismenosti pisara, dok su u popisu biskupije iz 1812. latinizirana. Imena se navode u njemačkoj, odnosno latinskoj inačici, rjeđe na jidišu. Osim ortografskih dvoumica, neminovno je bilo provjeriti i imena mjesta odakle su doseljenici došli, odnosno iz kojih potječu, da bi se dosegnula kakva-takva točnost. Naime, u većini kasnijih, pa i recentnih prikaza ponavljaju se očite netočnosti i greške zbog olakog preuzimanja Schwarzovog teksta, koji je pisan u nestandardiziranom pravopisu, sadrži niz arhaizama, također tendenciju fonetiziranju, no nedosljedno provedenu.

Gradečki popis iz 1808. pruža više informacija. Prema njemu prvi doseljenik, Jacob/Jakov Stiegler, rođen 1771. u Trebitzu/Třebiču (Češka), bio je veletrgovac poljoprivrednim proizvodima i tekstilom, a imao je filijalu u Jaski. U vrijeme popisa (1808.) imao je 37 godina, a njegova supruga Ana, rođ. Jacoby, porijeklom iz Schaininga (Burgenland) imala je 33 godine, a kćer Terezija 11 godina. Članovi kućanstva bili su i sestra Hanna (31 g.) i dvojica nećaka, Markus (11 g.) i Zaharija (7. g.), sinovi pokojnog brata koji je živio u Varaždinu. Popis osoblja svjedoči da je već bio imućan: tu je pisar, Joseph Schamburg iz Eisenstadta (21 g.), činovnici Joseph Mann (31. g.) iz Pesentza (Štajerska) i Jacob Löbel (28. g.) iz Schaininga, obojica zaposleni u jaskanskoj filijali, pa Löbelova supruga Fany rođ. Heinrich (23. g.) i njihov jednogodišnji sin Mandel, nadalje, poslužitelj u dućanu Alexander Fischer (22.g.) iz Csakaturna/Čakovca, najposlije kuharica Rösel (50 g.) i služavka Evedl (30 g.).
Drugi doseljenik Jacob Weiss, rođen 1768. u Rechnitzu/Rohoncu (Burgenland, tada u Ugarskoj) bio je također veletrgovac poljoprivrednim proizvodima i vlasnik tvornice potaše, vjerojatno i sapuna.

U doba popisa imao je 40 godina, njegova supruga Francisca, porijeklom iz Nagykanizse, 30, kćeri Theresia i Charlotte 13, odnosno 11 godina, sin Mayer šest, a Max tri godine. S njima živi nećak Anton (15 g.), sin pokojnog brata. Brojno osoblje potječe iz različitih sredina Monarhije: tako pisar Hermann Fuchs (23 g.) iz Neusiedela an der Waage (Donja Austrija), poslužitelj u dućanu Samuel Schlöhsinger/Schlesinger (22 g.) iz Szigetvára, radnik Marcus Pollak (23 g.) iz Nagykanizse, poslovođa Gershon/Georg Hirschler (17. g.) iz Lackenbacha/Lompokpaka (Burgenland), majstor prerade potaše Benedict Schlöhsinger/Schlesinger (22. g.) iz Eisenstadta i Pincas Pollak (24 g.) iz Krakova. Weiss je očito zbog petero djece zaposlio kućnog učitelja Israela Breyera (40 g.) iz Güssinga, a kućno osoblje činili su još kočijaš Joseph Lewinger (24. g.) iz Temišvara, kućni sluga Isaac Ehrenfest (19. g.) iz Steinamangera/Szombathellyja, kuharica Nanette Freida (27 g.) iz Groβ-Magendorfa/Nagymagyara (Burgenland) i sluškinja Maritza Burge (24. g.) iz Karlovca.

Stiegler i Weiss pripadali su prvoj fiskalnoj kategoriji i bavili se istim poslom: trgovinom 'zemaljskim plodinama', u što su se osim žitarica ubrajali drvo i koža, a bila je tada Židovima dopuštena – uz sabiranje različitih sirovina za industrijsku preradu, među ostalim i raznoraznog otpada. Weiss se bavio i proizvodnjom potaše, kalijevog karbonata koji se rabio u industriji sapuna, stakla i porculana, a dobivao ispiranjem drvnog pepela i isparavanjem do kristalizacije, što je također bila dopuštena djelatnost koju će Židovi umjeli razviti do velikih pogona, ne samo u nas, nego i drugdje, dok će iskustvo s manufakturom koristiti kasnije, u toj i drugim industrijskim granama. Obojica glava obitelji došli su u Zagreb vrlo mladi, vrlo brzo uspjeli razviti svoje djelatnosti i steći zamjetan imutak. Članovi obitelji i gotovo čitavo osoblje također su bili mladi ljudi, a njihova djeca rodila su se već u Zagrebu. Svi potječu iz srednjoevropskih sredina visoke koncentracije Židova, od Njemačke i Poljske do Austrije i Mađarske.

Sve to vrijedi i za ostale, manje imućne i malobrojnije obitelji iz gradečkog popisa iz 1808. Adam Schlesinger, rođen 1767. u Nagykanizsi, imao je u doba popisa 41 godinu, njegova supruga Theresia, porijeklom iz Rechnitza/Rohonca 37, a 11 godina kćer Rosalia, rođena u Zagrebu. S njima žive dva rođaka, Wilhelm (20 g.), rođen u Nagykanizsi i drugi, Joseph Kohn (12 g.) iz Karlovca, koji očito Adamu pomažu u trgovini, a domaćinstvu pripada služavka Kattel, rođena u Körmendu (Mađarska). Trgovac, i to odjećom, također je Franz Löbl, rođen 1775. u Nagykanizsi, koji ima 33 godine, supruga Theresia 35 godina, a kćeri Margarethe i Hanna, obje rođene u Zagrebu 13, odnosno devet godina. Trgovac je i Abraham Stiegler, rođen 1784. u Güssingu, koji ima 24 godine, supruga Henriette, iz Lackenbacha/Lompokpaka ima tek 19 godina, a sinčić Acher/Ašer devet mjeseci; najstarija je u kućanstvu 40-godišnja služavka Liese.

Osim privrednika, odnosno trgovaca u maloj gradečkoj zajednici živi zubar Israel Löwy, rođen 1771. u Gochingenu (Moravska), koji ima 37 godina, supruga Katton 20, a služavka Sara ima 17 godina: svi potječu iz istog mjesta. Najstariji je učitelj Isak Löbl sa 70 godina, rođen 1738. u Eisenstadtu s kojim živi sin Jacob (26 god.) i kćer Katharina (23 g.), koja nije navedena među članovima njegova kućanstva, nego kao supruga tapetara Salamona Schwarza (21 g.), rođenog 1787. u Nagykanizsi, koji je u Zagreb došao 1806. pošto je Isak podnio magistratu molbu da Schwarzu dopusti stalni boravak zato što će oženiti njegovu kćer i uzdržavati ga, jer je star i siromah, a živi od milostinje. Napokon, u gradečkoj zajednici živi i grobar Philip Fischer (45 g.), porijeklom iz Poljske sa suprugom Therese (35. g.) i troje djece: sinovima Franzom (10 g.), Josephom (sedam godina) i kćeri Rosel (tri godine) te služavkom Zillom (14 g.). Podaci o dolasku u Zagreb nisu navedeni kod svih, ali prema navedenima većina članova ove zajednica doseljavala se između 1787. i 1797. godine; kao prvi Jacob Stiegler (1787.), a posljednji Weissov namještenik Geshon/Georg Hirschler (1808.). Ukupno gradečka zajednica sadržavala je 60 osoba, od čega su pedeset dvoje bili Židovi, a nežidovi osmero njih, očito posluga.

Manje detaljnu sliku pruža popis Židova iz biskupske jurisdikcije, odnosno Vlaške ulice pisan na latinskom iz 1812. godine, do kada je prema jednom izvoru dozvolu obitavanja dobilo 17 porodica, a u ovom je popisu navedeno osam obitelji sa 19 članova. Na prvom je mjestu trgovac Jacobus/Jakov Stern koji u doba popisa ima 36 godina, a 42 godine ima njegova supruga Rosina s kojom je 1789. došao u Zagreb iz Lübena/Lubina (Poljska). S njima je došao najstariji sin Philipus/Filip, a mlađi sinovi, Salamon i Edvardus/Edvard rodili su se u Zagrebu 1790. odnosno 1793. godine. Filip je pak 1810. dobio sina Ignatiusa/Ignatza. Trgovci su bili i drugi s tog popisa: Elias Herschel/Hirschel (52 g.), a obitelj mu čine supruga Ester (36 g.), sin Majerleb/Mayer i kćer Maria, oboje rođeni u Zagrebu 1800. odnosno 1803. godine. Herschl/Hirschel i supruga došli su iz Recnitza/Rohonca. Iz Miskolcsa potječu trgovac Josephus/Josef Fischer (28 g.), supruga Cecilia (18 g.) i njezina sestra Theresia (18 g.) koja je član obitelji, dok je sin Sigismundus/Sigmund/Žiga (šest godina) rođen u Zagrebu. Nadalje, u popisu se navode četiri trgovca, bez podataka o obiteljima: Ignatius/Ignatz Veiszer/Weisser (32 g.), Jacobus/Jakov Erlih/Ehrlich (30 g.), porijeklom iz okolice Veszpréma te Simeon/Šimun Khon/Kohn (52 g.) iz Miskolcsa. Jacobus/Jakob Khroh (48 g.), porijeklom iz Požuna/Bratislave, bavi se proizvodnjom potaše.

Židovska općina Zagreb sadržavala je prema tim dokumentima 1812. 52 obitelji sa 70 pojedinačno navedenih članova. No Schwarz zapaža da u popisu iz 1812. pod br. 6 nedostaje jedna osoba (supruga Filipa Sterna), a po svoj prilici u njemu nisu navedeni ni članovi drugih glava obitelj.

Ništa nema ni o Abrahamu/Ašeru Stiegleru, vjerojatno u rodu s Jakovom Stieglerom, koji je stigao u Zagreb 1790. kao šestogodišnjak ili Heinrichu/Ceviju Schulleru Hirschu (1789-1868), koji se doselio 1806. i kasnije posvjedočio kao aktivan funkcionar u općini.

Kako bilo, ta zajednica ima u to doba zubara, po svojoj prilici liječnika opće prakse, učitelja i grobara. Iz drugih se izvora razabire da od 1809. ima rabina, Arona Palottu koji će u Zagrebu zasnovati mnogobrojnu obitelj, do smrti 1843. obavljati svoju dužnost, a povremeno djelovati i u bližim općinama. Prva bogomolja bila je uređena u kući Nikole i Rozalije Lukačić u Petrinjskoj 12, jednoj od rijetkih kuća iz tog doba koja postoji i danas. Od 1811. općina ima groblje, za koje je kupila zemljište u podnožju kapele sv. Roka i neposredno uz katoličko groblje. Možda već tada postoji Hevra kadiša u koju su učlanjeni svi pripadnici općine, a uz karitativnu djelatnost bavi se napose pogrebnim ritualima i održavanjem groblja. Prema jednom je zapisu osnovana čak prije oficijelne objave osnutka općine, prema drugom izvoru 1828., no izvjesno je da je sredstvima Hevra kadiše 1835. kupljeno gotovo četiri puta veće zemljište za proširenje groblja na Rokovcu. To su sve poznate adrese, a tek se posredno može zaključiti gdje su Židovi stanovali i poslovali – tada u unajmljenim stanovima ili kućama, zato što još dugo neće smjeti posjedovati nekretnine, ni kuće, ni zemljišta.

Na čelu općine kao predsjednik dugo je godina bio veletrgovac Jakov Stiegler (1771. - 1854.), prvi doseljenik i najugledniji Židov tog doba, a tek će ga 1832. u toj dužnosti naslijediti David Blum koji pripada velikom valu doseljenika drugog desetljeća 19. stoljeća kojima će se općina uvećati i osnažiti, napose u teškoj i sve radikalnijoj borbi za puna građanska prava. Uz Stieglera i Weissa među prvacima općine zacijelo su Jakov Stern i njegov sin Filip, čija je obitelj 'najstarija u Zagrebu' prema Schwarzu, koji 1939. utvrđuje da 'po muškoj lozi broji pet, a po ženskoj šest generacija'. Iz nje potječe niz istaknutih ličnosti, kao što su Maxo Stern (1840. - 1891.), sin Ignaca sen. (1810. - 1869.) i pripadnika treće generacije – veletrgovac vinom, predsjednik općine od 1881. do 1891. i zastupnik u gradskoj skupštini. Njegovi su sinovi Oto Stern (1874. - 1934.), industrijalac, poduzetnik i bankar, potpredsjednik općine od 1912. do 1917. i dr. Ivo Stern (1889. - 1961.), advokat i novinar, suosnivač Radio Zagreba (1926.), promotor fotografije i filma. Maksov unuk i sin Jakova (1838. -?), pripadnika četvrte generacije industrijalac je i bankar Žiga Stern (1874. - 1941.), vlasnik Tvornice koža, jedne od najvećih u Austro Ugarskoj (danas je u njoj smještena Gliptoteka HAZU). Od Rosalie/Roze (1842. - 1923.), Filipove unuke i kćeri Ignaca sen., udane za veletrgovca Jonasa Alexandera, također žitelja Vlaške ulice i glave stare i velike obitelji, potječu braća Samuel David (1862. - 1943.), industrijalac i poduzetnik, zvan 'Der Gescheite' (pametni) i Šandor/Aleksander (1866. - 1929.), veletrgovac i poduzetnik, zvan 'Der Berühmte' (znameniti), obojica poznati kao veliki filantropi, napose Šandor kojem je za zasluge dodijeljeno plemstvo i predikat Sesvetski.

No već u samom početku ženidbama su se stvarale rođačke veze. Tako je poslovođa Jakoba Weissa Gershon/Georg Hirschler (1791. - 1857.), u Zagrebu od 1808., oženio kćerku veletrgovca Jakova Stieglera, Terezu, s kojom je imao šest kćeri i sina, a kasnije se kao općinski funkcinar aktivno uključio u borbu za emancipaciju i putovao 1838. s tadašnjim predsjednikom Davidom Blumom u Budim da uruči molbu Ugarskoj kancelariji. Tapetar Salomon Schwarz (1787. - 1849.), koji je također kao mladić došao u Zagreb i oženio kćer siromašnog i starog učitelja Isaka Löbla Katarinu, ostavio je iz drugog braka s Katarininom sestričnom Johannom Schlesinger, rođenom 1817. u Güssingu šestoro djece, među njima Leopolda/Lavoslava (1837. - 1906.), najvećeg dobrotvora u povijesti Židovske općine Zagreb, koji je zasnovao zakladu za gradnju doma za nemoćne i starce, danas Dom Zaklade Lavoslava Schwarza. Salamonova i Johannina kćer Amalija, rođ. 1842., udala se za trgovca drvom Filipa/Freivela/Benjamina Deutscha (1828. - 1919.) kojem je za zasluge dodijeljeno plemstvo i predikat Maceljski. Njegov prvijenac Vilim (1855. - 1926.) razvio je obiteljsku tvrtku, koja od 1875. nosi naziv 'Filip Deutsch i sinovi', uz drvo prodaje stolarsku građu, sadrži pilane u Turopolju i tvornice, a centrala joj je ostala na staroj vlaškouličnoj adresi. Vilimova kćer Jelka udala se za arhitekta Slavka Benedika (1880. - 1954.), čiji je otac Salomon (1853. - 1925.) također bio veletrgovac drvom i ravnatelj dioničkog društva 'Dolensko, šumska industrija', poznat u toj branši, možda i partner Deutschovih.

Mlađi Filipov sin Albert (1867. - 1952.) i Vilimov brat, također veletrgovac i industrijalac, postao je velikim dobrotvorom općine utemeljivši društvo 'Izraelitska ferijalna kolonija' (1914.) i potom zakladu 'Tilda pl. Deutsch-Maceljska za osnutak ferijalnih domova', koji su podignuli ferijalni dom Vila Antonija u Crikvenici (1923.) i u Ravnoj gori (1937.). Veze začete u počecima mogu se katkad pratiti do tzv. zlatnog doba, odnosno do međuratnog razdoblja kad razvoj općine, zajednice i pojedinih obitelji doseže vrhunac, katkad čak i kasnije. Rođačke, ali i poslovne mreže nesumnjivo su bile temeljem prosperiteta ne samo porodica nego čitave zajednice. No nisu se sve utemeljiteljne obitelji održale. Dok su neke zasnovale prave male dinastije široko razgranatih genealogija, druge su nestale, gotovo 'šaptom'.

Nisu ni svi potomci ostali vjerni djelatnostima djedova i otaca, a iz porodica poduzetnika i industrijalaca izvit će se kasnije liječnici i advokati, umjetnici i znanstvenici. Mala i vitalna jezgra, nastala početkom 19. stoljeća, u doba kad je židovski život bio opterećen ograničenjima i neizvjesnošću, dobit će do sredine tog stoljeća pojačanje novim doseljenicima koji su u Zagrebu uočili izglede za budućnost svoje djece, našli tu novi dom i postali Zagrepčani. Zahvaljujući radinosti i solidarnosti, njegovanju obiteljskih i partnerskih veza, poslovičnoj mobilnosti, udruživanju rada, kapitala i znanja oni će postati protagonistima modernizacije, koja će u Monarhiji započeti poslije sredine tog stoljeća, kad će Židovi i zakonom dobiti toliko željena građanska prava.