Kulturmiks 200 REISINGEROVIH RADOVA

Sretni dani našeg ponajboljeg karikaturista

Knjiga karikatura Ota Reisingera 'Happy Days' podnaslovljena '200 karikatura Zbrda-zdola', nakladnika Stripforum, Udruge prijatelja stripa, promovirana u povodu autorova osamdesetpetog rođendana, još jednom je dokazala da je riječ o nenadmašivu karikaturistu i to u razmjerima kojima je Hrvatska samo mali centar

Odabrane karikature izbor su iz neslavno ugašena dnevnika Vjesnika, nastale su potkraj prošloga stoljeća i početkom ovoga, u doba dok karikature i uopće ilustracije još nisu malone sasvim izbačene zbog dosadnih oglasa i cunamijevske plime tekstova i fotografija o hrvatskim kvazicelebrytijima.

Veliki znalac stripa i novinskih ilustracija uopće, pisac predgovora ovom izdanju, Rudi Aljinović zapisao je da je izbor napravljen iz upravo impozantne gomile crteža nehajno odloženih u kartonskim kutijama u radnoj sobi velikoga majstora.

Pritom ga označava sljedbenikom jednog od najvećih francuskih slikara Honoréa Daumiera, a koji je bio ponajviše vrstan grafičar, ali i satirički karikaturist, a grafički mu je opus bio čak oko tri tisuće radova. Bez obzira na različitost tehnika u Daumierovu 19. stoljeću i 20. i 21. u kojem djeluje Reisinger zanimljivo je da je on, po vlastitoj procjeni, do danas izradio više od trideset tisuća karikatura, vinjeta i ilustracija.

Iz takvog mnoštva očito nije lako napraviti izbor bez obzira koji se tematsko-kriterijski ključ odredi. Vjerojatno su priređivači zato i izbor o kojem je ovdje riječ okrstili kao zbrda-zdola. Od tih dvjesto karikatura uz ovaj prikaz priloženo je dvadesetak, u kojima je pisac ovih redaka nastojao samo uhvatiti neki tematski raspon, jer je njegova svevremena aktualnost gotovo odreda više ili manje zastupljena u cijelome tom izboru, a dodani su u taj podizbor kolori koji nisu u predmetnoj publikaciji.

Ti radovi su dodani da se pokaže kakav je likovni virtuoz Reisinger; to zaista nisu puko kolorirani crteži, nego pravo majstorsko slikarstvo. I baš u tim radovima očita je autorova sklonost i komičnome koje pomalo proizlazi iz filozofije apsurda. Pritom on ne odustaje od njemu svojstvene, poznate, dobroćudne ironije, genijalne dosjetke za koju motritelj u pravilu pomisli da se baš tako nešto o nečemu upravo njemu vrzmalo po glavi.

Da je bio sasvim blizu takve dosjetke, ali je nedostajalo ono zrno genijalnosti. Ali nije posrijedi, dakako, samo to zrno. Treba uvijek sve to i iscrtati. I tu sada dolazi do izražaja sva nadahnuta lakoća Reisingerova crteža.

204072,196756,214275,218221

Geg je često, ako je postignut i bez riječi, kad je sveden na samu bît, nedovoljan bez naglasnoga vizualnoga konteksta, bez puna registra tipičnih detalja. Primjerice, uz karikaturu koja prikazuje prizor u kancelariji u kojoj konferira nekakva građevinska mafija, koja očito ide u tzv. nepokrivene investicije, sva je sila detalja koja snažno i pomalo u podsvijesti uvjerljivo ocrtavaju situaciju.

U prostoru prekrivenu oglasnim pločama, hrpama polurazmotanih planova, petorka činovnika u odijelima, za velikim konferencijskim stolom prepunim raznih razbacanih papira i registratora, sluša šefa koji kaže: 'O realizaciji ovih planova ćemo kasnije. Sada se postavlja pitanje kako namaknuti novac za plaćanje izrade tih planova.'

I nakon što poanta odjekne, još se štošta ima razgledati u tom tako bogatom crtežu, a zapravo od sve tehničke likovne raskoši, tu je samo malo lavirana tuša. Tko je vidio Reisnigera kako on flomasterom ili olovkom samo objašnjava neku ideju ostat će zadivljen kojom lakoćom njegova ruka klizi po papiru. Malo tko tako brzo piše koliko on brzo ali sigurno ilustrira svoju ideju.

Ali pri tome ne smije se smetnuti s uma da, osim bogomdana talenta, on iza sebe ima sate, dane, godine svakidašnjega prakticiranja. Stoga njemu nije teško napraviti pozadine koje nisu samo ispunjavanje praznine, nego često i sjajan urbani skyline, prirodni pejzaž ili namješteni interijer. Ovisno o temama kojima se bavio. A bavio se svime što se komentira u novinama i komentirao je to na svoj način.

Najčešće kroz lik svoga Pere, lika koji je desetljećima bio inkarnacija tzv. običnoga čovjeka kojemu se svašta događa, ali koji i nikome ne ostaje dužan. To je lik čije ime se i danas upotrebljava kada se hoće imenovati nepoznatog nekog. U trideset i tri godine Pero je izlazio svakodnevno, uvijek opozicionar iz drugoga, onog nedohvatljiva reda, ali tip kojeg se uvijek čuje. U ovoj publikaciji Pere nema osim u svojevrsnoj cameo ulozi gdje se, uz kraj pogovora, onako nedocrtan obraća autoru Reisingeru pokazujući lijevom na desnu ruku pa kaže: - Danas je red da mi nacrtaš čašicu!

Često se postavlja pitanje kako su Reisinger i njegovi likovi uspjeli bez zabrana preživjeti tolike godine državnoga i samoupravnoga socijalizma, ali samo jedan odgovor je jasan – to je funkcioniralo zahvaljujući ponajviše izrazito kreativnoj sociopolitičkoj inteligenciji autora, ali ponekad i čvrstoj petlji urednika, a u Vjesnikovoj kući bio je veći broj takvih nego što se obično misli. Slagala se tako ova tematski najšira i kronološki najdulja karikaturalna povjesnica ovoga dijela svijeta sva prožeta finim humorom, ali i posebnom, rajzingerovskom društvenom satirom.

I tako je nastala još jedna knjiga smijeha protiv zaborava Ota Antuna Reisingera.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još