Potpuno gola, s crnom maskom pljačkaša na licu, Vlasta Delimar vodila je smeđeg konja za uzde. Gdje? Ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Što stoji iza ovih fotki koje donosimo u fotogaleriji? Poruka, pouka koja kaže nekako ovako:

'Zar se nećemo nikada riješiti davne Krležine misli o vlastitom narodu kao o nepismenom balkanskom mesu? I koliko će još ovaj narod biti zapušteni narod koji će tonuti u vlastitom blatu?

Srce svoje je opasao remenom taj narod pa ga steže ne bi li bolje jaukao, a vrijeme je zauzdao ne bi li ga spriječilo da hrli u budućnost.

Mjerenje uvijek počinje od neke početne točke. Ako se vratimo na početak, početni položaj vlastite egzistencije u metafizički status vlastitog duha, hoćemo li se početi mjeriti od početka?

Hoćemo li se uzdignuti iz degradiranog postojanja te apokalipsom osvijetliti naš umni mrak, preskočiti strah od svjetlosti, očistiti u sebi koruptivno biće, zaustaviti prema sebi mehaniziranje života, a razrijeđeni život nadopuniti? Koliko nas je analfabetizam uspio unazaditi?

Najniži stupanj ljudske realizacije, GRIJEH, mi tobože guramo ispred sebe. U daljini, daleko u daljini naziremo kako piše: temelj ljudske zajednice je pravednost. Možda će nas samoprijegor kao čišćenje duha učiniti više mogućim. Da li smo doista prestali jesti sirovo meso? Susret života i bitka dobar je horizont, transparentna egzistencija. Dobro je težiti stalnim slobodama koje mogu dati sve mogućnosti. Igra homunkulusa mogla bi se završiti. Naravno da nećemo dati prednost uniformama i 'svečanim koracima' koji nas žele odvesti u neko sumnjivo kolektivno držanje.

Mogli bismo svako nepostojanje pretvoriti u zbilju i shvaćati je vrlo ozbiljno.

Neka bude VOLJA NAŠA. Ne osvećujemo se životu. Mi idemo, oči u oči (to znači) u ILUMINACIJU, usuđujemo se gledati u vlastitu svjetlost.

Uostalom, dokrajčimo korupciju u nama jer 'čeka' nas moralna intaktnost bitka.

Lijepo je drijemati pod svjetlom sunca.'