Crkva se prvi put spominje u popisu župa Zagrebačke biskupije Ivana Arhiđakona iz 1334. godine i prema do sada dostupnim podacima jedna je od najranijih srednjovjekovnih crkava istraživanih u kontinentalnom dijelu Hrvatske. U kasnijem popisu iz 1501. godine, crkva se više ne spominje.

Kako se čini, radi se o senzacionalnom arheološkom otkriću - najstarije ranokršćanske crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj opasane dva metra širokim bedemima u kojoj su možda stolovali benediktinci te vitezovi iz reda Ivanovaca ili čak iz najtajanstvenijeg viteškog reda - Templarskog, piše Jutarnji.hr

Pročelnica Hrvatskog restauratorskog zavoda Ana Azinović Bebek kazala je da se po dimenzijama, načinu zidanja i žbukanja crkve i po ostacima namještaja pronađenog u apsidi ta crkva sigurno može datirati u 12. stoljeće, a možda i u 10. ili ranije.

'Zanimljivo da smo pronašli klesarsko dlijeto koje je vrlo vjerojatno služilo za demontažu namještaja', kazala je Azinović Bebek, upozorivši da ostaci svetišta i namještaja upućuju na mogućnost da je riječ o ranokršćanskoj gradnji, ali i na mogućnost da je riječ tek o oponašanju takve gradnje.

Crkva je duga 15, a široka 7,5 metara, s vrlo niskim polukružnim svetištem što navodi na zaključak da je riječ o romaničkoj gradnji. Razmjerno je pravilno zidana, s ožbukanim zidom i podom, s glavnim ulazom na zapadu, ali i ulazom na jugu, koji pak upućuje na zaključak da se radilo o samostanskoj crkvi (u njenoj jednoj trećini), s posebnim ulazom za redovnike.

'Pred nama je potraga kroz povijesne izvore za odgovorom kako je samostanska crkva postala župna, te što je bilo potom', kazala je Azinović Bebek.

Povjesničar-arheolog Petar Sekulić iz istog Zavoda i Krešimir Raguž, arheolog karlovačkog Konzervatorskog odjela predstavili su višeslojnost lokaliteta, odnosno činjenice da je crkva bila izgrađena na prapovijesnoj gradini (iz rimskog razdoblja) te opasana s dva metra širokim bedemom, što nije uobičajeno. Sekulić kaže da će se samo daljnjim istraživanjima moći dovesti u vezu prapovijesna gradina i nađena keramika iz tog razdoblja, bedem i crkva, odnosno da je ključ rješenja kronološki odnos bedema i crkve.

Raguž pak kaže da se za sada smatra da je to crkva sv. Jurja, ali da ju narod zove crkvom Sv. Ivana. S obzirom na to da narod vrlo rijetko griješi, dodao je, ta činjenica otvora nove mogućnosti, odnosno mogla bi biti riječ o crkvi-utvrdi viteškog reda Ivanovaca

Namjera konzervatora je, odobri li Ministarstvo kulture novac za istraživanje, da se polovina do sada istražene crkve konzervira, a s ostatkom nastavi istraživanje. To znači da bi se ta kulturna baština mogla relativno brzo staviti stručnoj i općoj zajednici na edukativno-turističko korištenje kao zanimljiv arheološki park.