ZAVRŠEN BEJAHAD 2012.

Vrednote koje daju smisao postojanja

03.09.2012 u 21:06

Bionic
Reading

U subotu navečer, koncertom 'Šalom-Selam' bečkoga sastava Timne Brauer (od oca bečkog Židova i majke Židovke iz Jemena) i Izraelca Eliasa Meirija, bend poznat i nagrađivan i po promociji kulture dijaloga, tolerancije i pomirenja, Židovska kulturna scena Bejahad zaokružila je vrlo bogat program kojim je proslavila 13. rođendan. Kao što je kazala ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti Istre, Gorka Ostojić Cvajner, manifestacija je za Pulu (gdje je Bejahad održan prvi put) i Istru bila test, ali i ogromna dobit

U našem prvom javljanju smo naglasili projekte u dijelu programa nazvan 'Kulturom do zajedništva' kojim Bejahad ostaje kakav je i došao u Pulu, otvoren svim ljudima dobre volje, rukama male židovske zajednice, kako Hrvatske tako i prostora bivše Jugoslavije, pružene u znaku mira i bratstva, s namjerom da gradi mostove povjerenja, cijeneći otvorenost grada i regije domaćina i odlučna, kako reče direktor, dr. Vladimir Šalamon, da se nastavi doprinos kako bi tolerancije bilo sve više.

U ovom završenom izvještaju ovlas ćemo spomenuti ostali dio programa s naglaskom na one točke koje su izazvale veću pozornost publike i domaćih medija.

U utorak, 28. i u srijedu, 29. kolovoza, predstavile su se neke zajednice s prostora ex-Jugoslavije: ona u Skopju kroz predavanje Gorana Sadikarija o Muzeju Holokausta Jevreja Makedonije; zatim Bet Israel iz Zagreba kroz dokumentarni film škole Lauder-Hugo Kon, beogradska kroz predavanje Mirjane Lukić o znamenitim židovskim graditeljima Beograda, one u Sloveniji u povodu predavanja i filma 'Židovi Slovenije' Branka Sömena te sarajevske uz predavanje o 120 godina rada humanitarne organizacije La Benevolencija. Prema riječima Jakova Fincija, ratno razdoblje od 1992. do 1995. bilo je herojsko doba La Benevolencije u Bosni, a posebno u Sarajevu, za čije je trogodišnje opsade ubijeno 12.000 ljudi. Tada su se u sarajevskoj sinagogi i jevrejskoj općini angažirali ljudi različitih nacija i vjera te pomagali svakom tko je zatražio pomoć.

Kao i svake godine, pedantan i informativan je bio Predrag Matvejević koji je zajedno s Anom Lebl govorio o Židovima na Jadranu.

U petak je Bejahad bio posvećen Izraelu predavanjem rabina porijeklom iz Sarajeva Eliezera Pape, izložbom slikara Petera Weisza (Tel Aviv - Osijek), prikazivanjem filma 'Loša vjera' po izboru direktora Zagreb Jewish Film Festivala Branka Lustiga te izložbom plakata možda ponajboljeg industrijskog dizajnera svijeta Dana Reisingera. Reisinger je rođen u Kanjiži (Srbija) i slovi za jednog od najuspješnijih izraelskih grafičkih dizajnera koji je izradio tri medalje izraelskih obrambenih snaga (IDF). Rođen je u obitelji slikara i dekoratera koji su poslovali širom Austro-Ugarske i na Balkanu. Većina članova njegove obitelji je stradala u Holokaustu te se, dok je još bio dječak, priključio Pionirskoj partizanskoj brigadi.

Godine 1949. s majkom je emigrirao u Izrael, a već kao 16-godišnjak primljen je na Bezalel Academy od Art and Design u Jeruzalemu. Jedno je vrijeme radio umjetničke knjige i publikacije, zatim putovao i studirao u Europi, izrađivao plakate, a naknadno otvara atelje u Tel Avivu i Giv'atayimu, gdje i danas živi. Izlagao je na brojnim međunarodnim izložbama. Bavi se uglavnom plakatima društvene, političke i kulturne tematike (koji živi u Tel Avivu).

Bogati dio programa posvećen izložbama nastavio se ciklusom Sonje Radan iz Londona 'Žena u znaku žudnje' te izložbom fotografa Edwarda Serotte o sefardima Sarajeva. Posebna su pak priča glazbeni doživljaji na Bejahadu. Već smo pisali o izvanrednom koncertu sevdaha Amire Medunjanin, a uz nju su vrhunci bili koncert violinistice Alene Baeve (s trenutačnom adresom u Luksemburgu), izvedba uspješnica renomiranog kompozitora i aranžera Alfija Kabilja iz glasa Radojke Šverko te vrhunac manifestacije, koncert Timne Brauer i Eliasa Meirija. O tome malo ekstenzivno.

Koncert mlade ruske violinistice svjetskoga glasa Alene Baeve održan je u Domu hrvatskih branitelja u pratnji sarajevske pijanistice Aide Mušanović. Baeva je započela solo izvedbom Kabiljovog 'Fiddler of the street', da bi joj se u idućoj skladbi 'Nigun' Ernesta Blocha pridružila pijanistica Mušanović. Uslijedila je izvedba 'Introduction and Rondo', capricciosso Camille Saint-Saënsa te 'Carmen Fantasie' Franza Waxmana za kraj. U ovom kratkom, ali iznimno preciznom i tehnički vrlo usklađenom nastupu, obje su glazbenice blistale.

Alena Baeva ruska je violinistica rođena 1985., studirala je violinu u kazahstanskom gradu Alma Ati kod O. Danilove i surađivala s vrsnim majstorima poput Rostropovicha, Mintza i Haendela. Među brojnim nagradama i priznanjima ističu se Grand Prix drugog moskovskog Paganinijevog natjecanja 2004., zatim prva nagrada i specijalna nagrada 12. internacionalnog natjecanja za violinu 'Henryk Wieniawski', prva nagrada natjecanja za solo violinu u Varšavi za violiniste ispod 30 godina i prva nagrada 3. internacionalnog glazbenog natjecanja za violinu 2007. u japanskom gradu Sendai.

Zadnji dan 13. Bejahada nastupio je bend predvođen Timnom Brauer i Eliasom Meirijem. Uz Brauer koja je pjevala i svirala gitaru te Meirija koji je svirao klavijature, u bendu je i Courtney Jones s Trinidada i Tobaga za bubnjevima, a kao poseban gost u nekoliko pjesama, uključujući bis, pridružio im se Marwan Abado, Palestinac rođen u izbjegličkom logoru u Libanonu, vrsni svirač arapske lutnje.

Glazbenici su u nešto manje od dva sata oduševili publiku izvedbama židovskih i arapskih pjesama iz Europe i s Bliskog istoka, od Andaluzije, preko Izraela do Jemena. Radi se o poletnim pjesmama, punim života, čak i kada su u pitanju rijetke sporije dionice, no najvažnije je da se kroz nastup Bauer, Meirija i ostalih promovira različitost.

I to bi bilo ono što treba istaknuti s ovogodišnjeg Bejahada. Jer, stvarnost nam se (ako pratimo vijesti iz svijeta i pamtimo užas kroz koji smo prošli na ovim prostorima) nudi u zalogajima apokaliptičkih situacija nekrofilskih dimenzija. Ružno je po diktatu lijepo, a istinsku ljepotu, tirani monopolisti u organiziranju naše egzistencije ne smatraju dostojnom njihove pažnje. Kulturi su potrebni herojski likovi i manifestacije kao što je Bejahad, to malo carstvo normalnosti, u kojima se ona zrcali, da bi se sama mogla prepoznati i da bi sebi mogla osigurati vrednote koje joj daju smisao postojanja.