Kulturmiks FOTOGRAFIJE VIKTORA KOVAČIĆA

Najljepši osmijeh dvadesetih

'Arhitekt Viktor Kovačić - fotografije' naslov je višeznačno zanimljive izložbe i istoimene publikacije predstavljene u Muzeju grada Zagreba, a posrijedi je 40 fotografija od kojih samo tri nije snimio arhitekt Viktor Kovačić (1874-1924) i to zato jer je bio ispred objektiva

Autorica teksta i izložbe Vesna Vrabec bilježi kako je, uz pomoć Antuna Gustava Matoša, iz crno bijele fotografije zaključila da je na dvije, od rečene tri fotografije s početka 20. stoljeća, Kovačić snimljen kao mladić dubokih svijetloplavih očiju, pomno dotjeran, baš onakav kako ga je opisao Gustl govoreći da ima 'izgled engleskog džentlmena'. Upravo tako se doima i na trećoj, skupnoj fotografiji koja ga prikazuje u doba kada je bio vlasnik privatnoga arhitektonskoga atelijera u Zagrebu kako uživa s prijateljima na ladanju u Kutjevu, 1918. godine.

Beskrajan mir upravo zrači iz te fotografije, otmjeno opuštanje u značajnoj godini potkraj Prvoga rata. Sve ostale fotografije na izložbi, nastale od početka 20. stoljeća, zagrebačka gornjogradska dvorišta, obrambeni zid ispred katedrale, vanjski i unutarnji pogled na portal s gospodinom sa štapom, da bi se moglo dobro uočiti volumen i procijeniti masivnost, zatim ti isti zidovi snimljeni prije rušenja doimaju se nekako aktualnim.

Te fotografije, tada 1906. snimljene u dokumentarne svrhe, u jeku rasprave u zagrebačkoj kulturnoj javnosti o smislu rušenju Bakačeve kule i zida pred katedralom, protiv čega ustaje arhitekt Kovačić uz pomoć Kovačića fotografa, i danas, nakon više od stoljeća, mogle bi i danas ući u svake dnevne novine, jer kada je 1908. raspisan natječaj za uređenje trga ispred katedrale i Dolca, Kovačićev je prijedlog osvojio prvu nagradu, ali do dana današnjega projekt nije izveden. Ali arhitekt Kovačić, kao multitalentirana osoba nipošto ne zatomljuje fotografa u sebi.

Kao što otac moderne hrvatske arhitekture, kako ga nazivaju, ne zastaje na dostignućima secesije nego se okreće prema modernoj arhitekturi pa se zauzima za konstruktivizam i funkcionalizam pa tako u svojim stvaralačkim pregnućima ide naprijed, ne zadovoljava se ni fotografijom samo kao pomoćnicom, registratoricom arhitekture. Putuje tako po tuzemstvu i Italiji gdje fotografira, posebno crkve, jer je već dobio prvu nagradu za osnovu Deo, što je bio natječaj za gradnju crkve Sv. Blaža, na križanju Prilaza i Primorske ulice u Zagrebu. (Ta crkva i Palača burze u Zagrebu, današnja HNB, idu u red njegovih najpoznatijih izvedenih djela.)

No njegovo se fotografsko umijeće sve više oslobađa funkcionalnosti prema arhitekturi i on sve više snima, reklo bi se, na slobodnu temu, u njegovo novo fotografsko stvaralaštvo ulaze ljudi, žanr scene, čak, vjerojatno među prvima on snima i putopisnu fotografiju. Negdje u Zagorju snima scenu pred crkvenim ulazom koja ima potpunoma fotoreporterski pristup kao i drugi, originalan etnografijski prizor svečano odjevenih Zagorki koje se odmaraju na travi uz križni put. Također fotografije s puta po Bosni gdje je snimio kujundžiju i djevojčice koje nose preteška bremena na leđima. Tih nekoliko snimki po temi i impostaciji slobodno su se mogle objaviti u National Geographicu. Kovačić tako postaje sve više višestruko tematski zainteresiran fotograf, to arhitekturi srodno područje uzima u njega sve više maha i po tome, iako se nije potpuno posvetio fotografiji, tj. nikada nije zapustio arhitekturu, on je vjerojatno prvi među hrvatskim velikim arhitektima koji se uz arhitekturu ozbiljno zagledao u druge likovne discipline, konkretno on u fotografiju. Ta je pojava zagledavanja arhitekata u srodnu likovnost postala poprilično raširenom pojavom u suvremenom dobu.

Dovoljno se prisjetiti tako velikoga arhitekta, interijerista i dizajnera Bernarda Bernardija koji se često laćao u poslu svoga Nikona, čak je proizveo urbanu sliku na cijeloj jednoj zagrebačkoj fasadi, pa onda nekih arhitekata, a koji su se sasvim odmakli od svoje diplome i priklonili se karikaturi, kao veliki Otto Reisinger ili pak Joško Marušić koji je otišao i od karikature sve do animacije. Viktoru Kovačiću se to nije dogodilo, ali ostavio je i pored značajne arhitekture i ostaloga viška vrijednosti. Uz urbane fotografijske motive, snimio je i mnogo portreta. Autorica izložbe posebice ističe portrete prijatelja i kolege, austrijskoga arhitekta Adolfa Loosa, jednog od pionira moderne arhitekture, preteče kubizma i neoplastike, protivnika tadašnje suvremene secesije. U analizi tog portreta autorica izložbe između ostaloga kaže: Loos je oslonjen na ogradu neke vrtne terase s cigarom u ruci. Tijelo mu je povijeno unazad, podignute glave zagledan u nebo. Položajem tijela naglašava dijagonalnu kompoziciju, suprotstavljajući donjem lijevom tamnom dijelu ispunjenom kovanom ogradom i drvećem, bjelinu neba u gornjem desnom uglu.

211234,211603,211489,211479

Arhitekt Viktor Kovačić, dakle, kupio je fotografski aparat 1905. u Beču i odmah očito znao kako ga najbolje upotrijebiti, jer odmah tamo snima nekoliko dojmljivih urbanih motiva s bečkih ulica. U razdoblju do 1924. fotograf Kovačić iskušao se u mnogim žanrovima, a posebice se pozabavio portretiranjima snimajući prijatelje i suprugu Tereziju do 1924., koja je 1953. njihov stan u Masarykov 21. ostavila gradu Zagrebu na zaštitu i izlaganje. Portret Terezije Kovačić malo je fotografsko remek-djelo polutonova i savršene kompozicije. Dvostruko ili čak trostruko uokvireno lice; tu je okvir kadra, zrcala i onda dlanova na nasmiješenu licu, s mekanom rasvjetom njoj s lijeve strane, sve to stvara ugođaj neke neponovljive blaženosti i mira u otmjenu interijeru.

Taj interijer inače moguće je razgledati svakoga četvrtka od 10 do 17 sati. Tamo gdje je nekada bila Zvečka. Pa vidjeti i zrcalo u kojem je snimljen jedan od najljepših ženskih portreta svojega doba.

Izložbu u Muzeju grada Zagreba možete pogledati do 2. rujna.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još