tportal.hr

Zagreb
+14
Osijek
+16
Pula
+13
Rijeka
+17
Zadar
+16
Split
+16
Dubrovnik
+14

INTERVJU: DAVID HALPERIN

'Gay ravnopravnost je kompatibilna s neoliberalnim kapitalizmom'

U intervjuu za tportal.hr ugledni američki povjesničar seksualnosti David Halperin govori o privilegijama heteroseksualaca, francuskom teoretičaru Michelu Foucaultu, propituje društveno konstruiranje seksualne orijentacije te analizira zašto su kompatibilni neoliberalni kapitalizam i pokret za LGBT ravnopravnost

Datum objave:
4.8.2012 6:00

Zadnja izmjena:
4.8.2012 6:37

David Halperin je jedan od najvažnijih živućih američkih povjesničara i teoretičara seksualnosti, naročito zahvaljujući svojem pionirskom radu na području historije homoseksualnosti, koja je u međuvremenu postala prihvaćen dio opće historiografije. Rođen 1952. godine u Chicagu, Halperin je studirao na Sveučilištu Oberlin te doktorirao na svjetski poznatom Stanfordu, dok danas predaje na Sveučilištu Michigan, i to na području povijesti, queer teorije i književnosti. Objavio je i nekoliko utjecajnih knjiga, od kojih je najpoznatija '100 godina homoseksualnosti' iz 1990, u kojoj tvrdi da je homoseksualnost društveni konstrukt, što je izazvalo i oštre reakcije u dijelu LGBT zajednice.

Halperin je Hrvatsku posjetio više puta, zahvaljujući festivalu Queer Zagreb, na čijoj je znanstvenoj konferenciji sudjelovao ove godine. To je samo još jedan pokazatelj i aktivističkog impulsa koji je Halperin uvijek imao, pa je tako, primjerice, početkom devedesetih godina organizirao kampanju protiv regrutiranja za vojsku na kampusu sveučilišta MIT, zbog čega je dobivao prijetnje smrću. U njegovom znanstvenom radu na Halperina je posebice utjecao legendarni francuski filozof Michel Foucault, u čiju je čast i napisao knjigu 'Saint Foucault' 1995. godine.

Razgovor za tportal.hr započeli smo s neredima u Stonewallu, koji su rodno mjesto suvremenog pokreta za LGBT ravnopravnost.

Imali ste 17 godina kad se dogodio Stonewall. Jeste li uopće toga tada bili svjesni?


Znao sam da se rađa pokret za gay oslobađanje i, još važnije, ženski pokret. To se tada činilo suludim – od koga to žene treba oslobađati? Moja majka je, primjerice, mislila da je to blesava ideja. Ipak, o tome se pisalo u svim medijima, a uskoro sam na fakultetu 1969. postao svjestan da postoji i pokret za prava homoseksualaca jer je kod nas već bila studentska grupa gayeva. Tada nisam s njima želio ništa imati!

Kako je onda išla vaša osobna emancipacija?

Išlo je to jako polako! Kada sam odrastao, biti gay je bilo isto kao biti pedofil. Smatralo se da je biti gay katastrofa. Konzervativci su to smatali nastranošću, a ljevica je homoseksualce sažalijevala. Jedini prostor slobode bio je u književnosti, u djelima Prousta i Jeana Geneta. Tada sam bio angažiran u studentskom ljevičarskom pokretu, koji je homoseksualnost još uvijek smatrao erotskim fašizmom. Tako su, uostalom, homoseksualci prikazani u slavnom filmu Coste Gavrasa 'Z' i sjećam se da sam ga gledao s prijateljem koji je komentirao: 'Vidiš, svi fašisti su ogrezli u pederastiju.' U tadašnjem trenutku seksualne revolucije homoseksualnost se nije smatrala poželjnom, a slobodna ljubav nije se odnosila na homoseksualce. Iako sam imao seksualne odnose s muškarcima, bojao sam se da me se povezuje s homoseksualcima. Uostalom, pitao sam se hoću li izgubiti stipendiju ako se sazna da sam gay! Ali na kraju sam do kraja sedamdesetih bio potpuno out.

Foucault je na vas izvršio veliki utjecaj. Kada ste ga uopće otkrili i prvi puta čitali?

Otkrio sam ga na postdiplomskom studiju, tek 1976. godine. Prethodno sam čitao Marcusea i Trockog, dakle tipično štivo za tadašnje ljevičarski nastrojene studente. No, Foucault me privukao jer je bio jedan od rijetkih teoretičara kojeg je zanimala povijest, a zanimala je i mene. Uskoro sam pročitao prvi dio 'Povijesti seksualnosti', koju nisam odmah do kraja razumio, ali sam bio fasciniran. Ipak, smatram da sam tek sredinom osamdesetih doista razumio Foucaulta, te sam i sam tada počeo raditi na povijesti homoseksualnosti. Moja knjiga '100 godina homoseksualnosti' je inspirirana Foucaultovim djelom, naravno. Velik utjecaj je na mene izvršio i povjesničar George Chauncey.

Hoće li homoseksualnost nestati ako se dekonstruira, kao što ste vi učinili u svojoj knjizi?


Ma ne, to su gluposti. Ja sam tvrdio da se homoseksualnost konstituira u povijesnom kontekstu, da nastaje poput buržoazije ili proletarijata, a ne da postoji u prirodi kao krvna grupa. Neki aktivisti ističu biološko porijeklo homoseksualnosti, kao odgovor na tvrdnje američkih kršćanskih fundamentalista koji je smatraju neprirodnom. Meni se sve to čini kao previše ograničen pogled na homoseksualnost jer se ignorira čitavo područje društvenog. Pa i heteroseksualnost je povijesni konstrukt.

134386,204466,193258,187761

Je li homoseksualnost privatna stvar?

U svojoj knjizi 'Saint Foucault' prikazao sam niz kontradikcija u diskursu o homoseksualnosti, čiji je zadatak da održe sve heteroseksualne privilegije, a homoseksualnost drže u podčinjenom položaju. Primjerice, heteroseksualci svoju heteroseksualnost mogu izražavati u javnosti bez straha, ali je ona istovremeno i njihova privatna stvar koja nije neka prljava tajna. Homoseksualcima se odriče pravo i na jedno i na drugo.

Što mislite o praksi razotkrivanja homoseksualnosti onih ljudi koji javno rade protiv interesa LGBT ravnopravnosti, a zapravo su prikriveni homoseksualci?

To je bila kontroverzna tema u Americi te ima i dosta dobrih argumenata protiv toga. Meni to uopće ne smeta te mislim da je u redu da mediji objave ako je netko prikriveni homoseksualac, a radi protiv LGBT ravnopravnosti. No, tu je naročito zanimljiv položaj medija koji vole imati monopol nad informacijama, pa i nad time hoće li se objaviti je li netko gay ili ne. Međutim, danas se homoseksualci koji rade protiv gay prava sami kasnije izjasne kao gay! Imamo poznati slučaj Kena Mehlmana, koji je vodio izrazito homofobnu kampanju Georgea W. Busha 2004, da bi kasnije objavio da je gay. I to bez imalo stida. Takvim ljudima ne mogu oprostiti. No, to me je zainteresiralo da se pozabavim temom 'loših homoseksualaca', ljudima poput J. Edgara Hoovera, o čemu ću sljedećeg semestra držati seminar.

Spominjete heteroseksualne privilegije. Kako njih trebaju shvatiti heteroseksualci, koji mnogo toga što imaju uzimaju zdravo za gotovo?


Nisam siguran je li cilj da heteroseksualci kažu da im je žao ili da su bili u krivu. Zanimljivo je da danas u Americi većina mladih ljudi vidi homofobiju kao društveni problem, a ne homoseksualnost. Sve to se promijenilo u proteklih deset godina. To ne znači da su privilegije heteroseksualaca nestale, nego danas većina gay ljudi želi iste privilegije. Pozitivno je što ima mnogo više otvorenosti. Pitanje braka je tu jako važno jer heteroseksualci preko njega lako razumiju što je njima dopušteno, a homoseksualcima ne. Također, laska kad netko želi nešto tvoje i želi biti poput tebe. Nisam time oduševljen, mene više zanima stvaranje potpuno drugačijih seksualnih modela.

Što mislite o razvoju gay kulture od šezdesetih do danas? Nekad su postojali, primjerice, režiseri poput Rainera Wernera Fassbindera i Piera Paola Pasolinija, koji su snimali provokativne i upečatljive filmove, dok se danas filmovi gay tematike većinom modeliraju prema holivudskim romantičnim komedijama ili su pak uvijek iste priče o coming outu i prihvaćanju svoje homoseksualnosti.


Ta potentna kultura nastala šezdesetih je nažalost nestala. Nema više Fassbindera, ali nema ni Truffauta, pa ni novog Godarda. Tada je umjetnost bila toliko radikalna da se nije uspjela uvući u mainstream. Jednostavno je prestala postojati. I danas je radikalna kada joj se vraćamo. Danas postoji jedna vibrantna gay kultura, ali je gay mainstream postao vrlo crno-bijeli i dosadan. Mnogo toga je dosadno, repetitivno i nimalo kontroverzno, što je ujedno i rezultat velikih promjena u industriji zabave, čiji su vlasnici sada korporacije.

Gay pokret je započeo na ljevici, no u međuvremenu je uspješno integriran u neoliberalni kapitalizam. Kako to komentirate? Omogućava li kapitalizam LGBT ravnopravnost?


Kapitalizam nudi i dobre i loše strane za gay zajednicu. To se savršeno vidi u filmu 'Moja lijepa praonica' Stephena Frearsa i Hanifa Kureishija. Imate priliku nešto postići, ali i mnogo toga se morate odreći. Ipak, treba reći da je, od svih društvenih pokreta koji su nastali šezdesetih, gay pokret najviše postigao, što se iz današnje perspektive čini logičnim, ali tada ljudi uopće nisu mogli zamisliti da će se jednoga dana moći vjenčati. Naravno, sve to se uvijek može preko noći promijeniti. No, gay politika više nije radikalna te je kompatibilna s neoliberalnim kapitalizmom, u kojem je doista mnogo postignuto po pitanjima gay ravnopravnosti.

Sviđa ti se članak? Preporuči ga prijateljima!


Kultura Promo

tportal.hr

tportal

Vedrana Knežević

Književna kritika

  • Raskošna propast talijanske aristokracije

  • Čudesan podvig Stipe Božića

  • 'Jamerika' - raspršena verzija crtanog romana

  • Koja je uloga fotografa u ratnohuškačkoj propagandi?

  • Što znači stalno kroz život čitati jednu knjigu

  • Jergovićev obiteljski roman je književni događaj

  • Čega se sjećamo kada se sjećamo vlastite prošlosti

  • Jesen našeg vijeka

  • Od umješnosti do umjetnosti riječi

  • Vrtlarev roman koji nećete ispuštati iz ruku

Sve kritike

Važno: Rubrike, Sex files, cura i frajer dana i crna kronika mogu sadržavati sadržaje koji nisu primjereni osobama mlađim od 18 godina. Osobama mlađim od 18 godina se savjetuje posjet ovim rubrikama jedino i samo uz nadzor punoljetne osobe.
Tportal je član Hrvatskog vijeća za medije. HVZM je samoregulatorno tijelo koje prati i sankcionira kršenja novinarske etike.
Saznajte više na http://www.hvzm.hr/
vijece@hvzm.hr