Kulturmiks IZLOŽBA STEVEA McCURRYJA

Pogled afganistanske Mona Lise

U Dubrovniku na vratima od Grada, tamo od Pila, visoko sa zidina s džambo plakata rijeku turista nadzire prodornim i istodobno plahim pogledom Šerbat Gulu, djevojčica koju je slavni Steve McCurry, tada fotoreporter svjetski čuvene agencije Magnum, uočio 1984. godine među tri milijuna afganistanskih izbjeglica pred sovjetskom invazijom i uspio je onako uplašenu snimiti pred šatorskim krilom njene osnovne škole na pijesku

Nerijetko se prolaznik zagleda u te izražajne plavo-zeleno-sive oči i zastane. Pa stane još ponetko. Dovoljno da se obavijesti da je u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik izložba jednog od najpoznatijih svjetskih fotografa otvorena do 17. lipnja 2012.

Izložba ima signifikantan naslov 'Trenutak nezaštićenosti', koji se referira na temeljni kanon Henrija Cartiera Bressona o odlučujućem trenutku koji fotograf mora uhvatiti u najkraćem vremenu ekspozicije, onda kada se prava slika neponovljivo složi i dogodi.

Kako primjećuje Antun Maračić, ravnatelj UGD i autor veoma logična i kreativno razložna postava ove velike izložbe od čak 160 eksponata velikoga formata, ta dva trenutka (odlučujući i nezaštićenosti) zapravo se svode na isto - treba stisnuti otponac na kameri u onom jedinom trenutku kada slika iz zbilje treba proći kroz leće jer tada i nikad više, jezikom bez riječi, kazuje najviše i najuvjerljivije.

I dok su prvi magnumovci, osnivači Robert Capa, David Chim Seymour, George Roger i drugi, sve sama velika fotografska imena, ponajviše radili u crno-bijeloj tehnici, a mnogi i dugo nakon što je već standardizirana kolorna fotografija, među onima koji je među prvima u kolornoj fotografiji uspio zadržati svu dokumentarnost upravo je Steve McCurry.

On se bojom služi ne samo kao likovnim valerom nego i kao važnim dokumentarnim signalom. U kompoziciji njegove slike česti se refreni koloristike jer on bojom naglašava ili pak zasjenjuje prizor, ali pritom to ne postiže nikakvim laboratorijskim manipulacijama, barata samo onim što sadržava film, kodakchrome dok ga je bilo, sve dok se od analogne tehnike nije javno oprostio u dokumentarcu, i to donirajući fotografije sa svojega zadnjega roll-filma.

Taj umjetnik fotografije, vjerojatno zahvaljujući svojem žurnalističkom pedigreu, ponajviše se usredotočuje na ljudska lica u njihovom prirodnom okolišu. Ponekad se može učiniti da upravo zbog boje i živopisnosti tzv. egzotičnih krajeva radi u mnogim po život opasnim ratnim zonama i područjima u Aziji, Africi, Bliskom i Dalekom istoku, ali radi on uspješno i u Europi i Americi, i to ne baš u egzotičnim dijelovima.

 

193518,180020,190195,188072


Naime, živopisnost i stanovita mjera egzotičnosti u mnogim njegovim slikama ne proizlazi uvijek iz biranih lokacija i lica, ta živopisnost zapravo izvire iz njegova pogleda na svijet. Kad je snimio malu Afganistanku nije znao da je njen sugestibilni pogled, koji ga je privukao, takav ne samo stoga što je ona izbjeglica, nego i zato što je na mučeničkom putu ostala bez oboje roditelja.

Kao što se vidi u filmu, u produkciji magazina National Geographic, koji se također može vidjeti na ovoj velebnoj izložbi, lice s pogledom je nakon uporne potrage pronađeno iako se u početku traganja nije znalo ni njeno ime. Sredovječna udata žena, majka troje djece, uz dopuštenje muža dopustila je Steveu McCurryju da je snimi otkrivena lica. Oči su iste, ali ipak sjaje drukčije, valjda zbog drugih boja pozadine, a i prošlih godina.

Inače, boje u Steve McCurryja kao da su glavni gradivni element njegove fotografije, dakako, ako pretpostavimo u ovoj tvrdnji da su znalačko kadriranje i savršena kompozicija nešto njemu imanentno. Ali, boja je njegova kreativna differentia specifica. Slikarskim terminima njegov bi se kolorit mogao okarakterizirati kao pastozan ili gvaševski, ali nije posrijedi platno ni kist mada se u suvremenim digitalnim alatima sve to može dobiti i u fotografskoj tehnici, ali ta je vrsta obrađivane fotografije najdalje što nešto može biti od Stevea McCurryja.

Njegov strogo kontrolirani vatromet boja najčešće se sreće u slikama iz Indije: tako nekim čudnim crvenim prahom posuti hindusi s turbanima u masovnom obredu proljetnih religijskih svečanosti (Radžastan, 1996) nose na ramenima zeleno pak zaprašena polugola muškarca koji se kao u nekoj ekstazi blaženo, zaneseno smiješi.

Druga scena iz Indije (Radžastan,1983) prikazuje žene, skupljene u krug, umotane u crvene šalove sa žutim uzorcima u dugim haljama. One su zbijene u krug da bi se zajedno oduprle pješčanoj oluji. Pejzaž je zamagljen, boje su prigušene, jedva se naziru gole krošnje stabala kao u crtežima naivaca.

U prvom planu iz više perspektive dva su ćupa koja genijalno sidre tu fotografiju. Za pokus, ako se zakriju od pogleda ta dva vizualna uporišta, slika odjednom gubi dinamiku. Drugi je zanimljiv pokus da se ista fotografija u nekom od fotografskih programa pogleda u crno-bijeloj varijanti ili sa samo malo izmijenjenim tonalitetom boja.

Ostala je informacijska razina, ali nema tu Stevea McCurryja, velemajstora umjetničke dokumentaristike u boji. Onog koji je snimio, kažu neki, najdojmljiviji ljudski pogled naše ere. Takav da su izbjeglu djevojčicu nazvali afganistanskom Mona Lisom. Možda ni Leonardo ne bi prigovorio.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još