Kulturmiks LEGALIZACIJA BESPRAVNOG

Ministarstvo naopakog građenja

'Teško je postići apsolutnu pravdu. Desecima i desecima godina se u ovoj zemlji gradilo ilegalno, bilo je dosta nereda u uređenju prostora.' Tim je riječima na nedavnoj press konferenciji ministar graditeljstva i prostornog uređenja Ivan Vrdoljak popratio Nacrt prijedloga izmjena i dopuna Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama. Riječ je o prijedlogu koji ovih dana dolazi na Vladu, a prije ljeta na izglasavanje u Sabor i koji donosi niz bitnih promjena u odnosu na postojeći zakon

Istina, teško je postići 'apsolutnu pravdu'. Ali to ne znači da treba ozakoniti apsolutnu nepravdu, tj. ozakoniti postojeću barbarsku devastaciju prostora, sniziti zaštitu i minorizirati prostorno planiranje kao takvo za dugo godina – što sve između redaka podrazumijeva novi zakon. Jer, iz perspektive onih koji su svih tih desetljeća na koja se ministar poziva gradili prema propisima i s dozvolama, iz perspektive struke koja je izrađivala i osmišljavala urbanističke planove, pokušavala zaštititi kulturnu i prirodnu baštinu i podići standarde urbanog planiranja i gradnje, iz perspektive građana koji su gledali betonizaciju, apartmanizaciju, stihijsku gradnju/dogradnju/pregradnju oko sebe, nadajući se vlasti koja će tome stati na kraj – zakon s ovakvim odredbama je sasvim nepravedan. Da se razumijemo, bio je on nepraveden i u obliku u kojem ga je prije godinu donijela HDZ-ova vlast (a tadašnja opozicija kritizirala), ali još će više biti takav ubuduće.

Ozakonjenje graditeljske hajdučije

Polazište cijelog tog zakona o legalizaciji nije uspostavljanje prostornoga reda, nego ozakonjenje postojećeg nereda, pravno artikuliranje i legitimiranje graditeljske hajdučije. Uređenje prostornih pravila u njemu se svodi na retroaktivno popravljanje onoga što mnogi drugi zakoni i postojeća inspekcijska, zaštitarska i druga državna tijela, nažalost, nisu uspjeli. Cijela traumatična tema bespravne gradnje i prostorne devastacije svedena je tu samo na jedno – kako načiniti što jednostavniji i propulzivniji zakonski okvir koji bi omogućio legalizaciju što većeg broja od oko 300.000 tisuća bespravnih objekata koliko ih je, prema ministrovim procjenama, trenutno u Hrvatskoj. Dakle, ne popraviti – ili barem pokušati popraviti – štetu, nego štetu proglasiti nuždom, pa ju nagraditi.

Budući zakon kojim će se moći legalizirati golema većina tih bespravnih objekata obezvređuje dugogodišnji trud arhitektonske, urbanističke, konzervatorske... struke, i poručuje da su njihovi programi planiranja, promišljanja i zaštite prostora tek liste želja i pozdrava – dobro zvuče, ali ne obavezuju. Uz to, zakonom se poručuje da se u nas dugoročno isplati samo strategija 'uzmi vlast u svoje ruke', jer em' država i zakoni nemaju stvarnu moć na terenu, em' je izvjesno da će jednoga dana vlast poslušati mentalitetski zov ili će trebati još novca, pa će hajdučku samovolju preliti u zakonske odredbe.

193881,187992,182432,190420

Legalizacija u kulturno-spomeničkim cjelinama

Konkretno, u novom se prijedlogu zakona našim lokalnim neimarima izlazi u susret time što se dodatno pojednostavljuje i pojeftinjuje legalizacija njihovih bespravnih objekata. Tako se omogućuje ozakonjenje bespravnih objekata u zaštićenom obalnom području mora u pojasu do 70 metara, objekata na poljoprivrednom zemljištu, objekata na arheološkim nalazištima ili zonama, unutar kulturno-povijesnih cjelina, čak i onih upisanih na Listu svjetske baštine, te u područjima zaštićenih šuma, spomenika prirode ili vodnog dobra.

Niksa Stipanicev / CROPIX
Primjer bespravne gradnje na Kornatima
Da bi se takve bespravne objekte na zaštićenim spomeničkim, arheološkim ili prirodnim lokacijama legaliziralo, bit će potrebna dodatna dozvola nadležnih institucija zaštite kulturne i prirodne baštine ili Hrvatskih voda. Zapravo, riječ je o krovnom zakonskom minimaliziranju, pa i poništavanju principa zaštite, te o prebacivanju odlučivanja na državne ili lokalne institucije zaštite. Time će doći do dodatnog pritiska na te institucije i otvaranja prostora za daljnje manipulacije, potplaćivanja, rodijačko sređivanje papira, koteriju svake vrste, a što je već prisutno. Naime, lokalne i državne uprave zaštite ionako su posljednjih godina pod žestokim pritiskom kapitala i politike (sjetimo se akcije Bandić - Horvatinčić), i njihov se stručni posao prečesto, nažalost, svodi na parafiranje volje moćnika.

U Udruženju hrvatskih arhitekata također su nezadovoljni ovim prijedlozima zakona i u svome očitovanju traže 'potpunu nemogućnost ozakonjenja' objekata u području arheoloških nalazišta, kulturnih cjelina, park-šuma, te predlažu izmjene nekih članaka kao 'minimalnu kontrolu štete koju će ovaj zakon trajno prouzročiti u hrvatskom prostoru i društvu'.

Uz to što u praksi poništava stupanj zaštite spomenika kulture, zakon jednostavno, brzopotezno briše i dugogodišnje nastojanje urbanista da se očuva zeleni obalni pojas. Naime, niti u jednom dosadašnjem aktu ili planu nije se predviđala mogućnost zakonite gradnje do 70 metara od obale i, prema riječima direktora Urbanističkog instituta Hrvatske Ninoslava Duspera iz jedne TV emisije, u 65 godina postojanja prostorno-planerske struke nikada takvo što nije dolazilo u obzir. Ali, unatoč planovima, tijekom godina u toj se zoni nagradilo oko 30.000 bespravnih objekata, a da se svi oni sruše, tvrdi današnji ministar (po struci inženjer elektrotehnike koji je do ministarske fotelje radio u drugom sektoru), trebalo bi između 60 do 100 godina. Zato se tražilo novo rješenje, pa se mozgalo, i mozgalo, i mozgalo... i napokon smislilo – pomaknimo liniju legalizacije najbliže moru! Doista, mala gesta za veliko stručno i etičko propadanje.

Splitski poučak

Po novome zakonu bit će, na primjer, moguće legalizirati i desetke bespravnih kuća u park-šumi Marjan. Iz grupe građana Inicijativa za Marjan ovaj prijedlog zakona smatraju 'ulizivanjem devastatorima', i u svome prosvjednom pismu poručuju: da su Željko Kerum i Fani Horvat znali da će doći ministar Ivan Vrdoljak i predložiti ovakve izmjene Zakona, mogli su jednostavno bespravno sagraditi svoj objekt na Marjanu do 21. lipnja 2011. (rok do kojeg je nešto moralo biti izgrađeno da bi ušlo u proces legalizacije), pričekati godinu dana i pokupiti svoje papire. Nisu se, nakon prošlogodišnjih prosvjeda, trebali baktati s dozvolama, povlačiti po novinama i dovesti u situaciju da im naum propadne.

Inače, Split je jedan od nacionalnih rekordera u bespravnoj gradnji (i u drugim oblicima devastacije spomenika, urbanističkom kaosu i građevinsko-političkom lobiju), pa je sam ministar Vrdoljak pri nedavnom posjetu utvrdio da u gradu ima oko 10.000 objekata bez dozvole (u gradskoj četvrti Sirobuja ih je navodno 560). Umjesto da se iznađu drukčija kombinirana rješenja ovisno o lokaciji – a koja bi uključila rušenje, sankcioniranje, kazne, komunalne mjere, pa onda i legalizaciju nekih objekata, a sve u suradnji više struka – donose se uniformne, banalizirajuće zapovijedi iz jednoga središta moći.

Nakon što se ozakone postojeći bespravni objekti, uslijedit će nove gradnje. Ministar rezolutno izjavljuje da će se sve izgrađeno bez dozvole nakon famoznoga 21. lipnja 2011. rušiti. Ali, što ta smiješna odluka – u stilu od 1. siječnja više ne jedem slatko – nakon svega znači? Osim toga, kada se na novi Vrdoljakov zakon nadoveže postojeći Zakon o gradnji (koji predviđa etažiranje turističkih objekata), očigledno je – prijeti nova faza devastacije, apartmanizacije, projektnog eklekticizma i trijumfa graditeljskog diletantizma.

I tako, dok se bavimo rasvjetnim tijelima-vješalima na splitskoj rivi ili novim Bandićevim mobilijarom za Cvjetni trg, iza leđa se omogućuje neusporedivo veća devastacija spomenika, kulturnih i prirodnih dobara. Dok donosimo mjere protiv plastičnih vrećica, ozakonjuje se prostorno zagađenje u mnogo većim razmjerima.

Diskurs izvrnutih vrijednosti

Ne samo što je prijedlog novog zakona postavljen na naopakim vrijednostima, što nije dovoljno uključio struku i što posredno poštenim građanima poručuje da su luzeri, nego predviđa i niz olakšica u plaćanju naknada za legalizaciju. Tako, ako se plaća odjednom, odobrava se popust od 25 posto; ako se ide u obročnu otplatu (pet godina u 60 obroka), treba platiti samo prvu ratu da bi se dobilo riješenje, a braniteljima je sve znatno jeftinije. Čak se i komunalni i vodni doprinosi plaćaju tek nakon dobivenog rješenja.

I to nije sve, ponuda Ministarstva uključuje povoljne kredite za one koji nemaju novca ni za prvu ratu, ni za akciju s popustom. Eh, da je malo te socijalne osjetljivosti koja se iskazuje prema bespravnim graditeljima prebaciti na druge stvarno ugrožene društvene skupine, npr. radnike bez plaće, ili da je dio ekskluzivne kreditne linije za nezakonito ponašanje preusmjeriti na druge, po svim zakonima, rađene projekte, ali to očito nisu strateški interesi ove vlade.

Na kraju, jednako kao što su pojednostavili legalizaciju, ministar i njegova administracija pojednostavili su i svoj diskurs o toj temi, pa na prigovore da njihov prijedlog zakona legalizira nepoštenje uzvraćaju statistikom: toliko bespravnih objekata = toliko godina rušenja = nemoguća misija. Nema tu niti deklamativne osude dosadašnjega graditeljskog divljaštva, niti naznaka kompleksnog pristupa, niti vizije budućeg promišljanja i zaštite prostora – tek suri pragmatizam, digitron i punjenje proračuna. Kad svemu tome dodaš diskurs suosjećanja s onima koji su do jučer kršili zakon i diskurs ignorancije onih koji su se zakona pridržavali, čini mi se da iznova propadamo u novu-staru zemlju hrvatskih čudesa.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još