Kulturmiks INTERVJU: BERNARD CASSEN

Ulazak u EU nudi vam izlaz iz nacionalističkog geta

Gost Subversive film festivala, Bernard Cassen, jedan je od osnivača Svjetskog socijalnog foruma i Sveučilišta Paris VIII, počasni predsjednik francuskog ATTAC-a i glavni tajnik udruge Mémoire des luttes (Sjećanje na borbe). Publicist i dugogodišnji suradnik Le Mondea i Le Monde diplomatiquea, u kojem je dvanaest godina djelovao kao direktor, u razgovoru za tportal.hr komentira kriznu situaciju u Europi, upozorava na loš ustroj Unije te se osvrće na medijske navike današnjice

Počnimo s političko-aktualnim pitanjem. Može li se izbor Françoisa Hollandea na mjesto novog francuskog predsjednika smatrati potencijalnim generatorom drukčijeg rješavanja i sagledavanja eurokrize ili se pak radi o neznatnim pomacima na europskom planu?

Zasad, to je potpuna nepoznanica. Ne valja zaboraviti da francuski izbori predstavljaju prije svega poraz Sarkozyja i njegove politike, a tek zatim pobjedu socijalista. Naime, nizu glasača Sarkozy je upravo dozlogrdio i njihov je glas na izborima funkcionirao kao glas protiv, a ne kao glas za. Hollandeov profil bi se teško mogao nazvati oduševljavajućim. Unutar socijaldemokratske opcije, on više spada u konzervativnu struju, a većina njegovih bliskih suradnika dolazi upravo iz te struje. Primjerice, jedan od njegovih intimusa jest Jean-Pierre Jouyet, predsjednik Vijeća za financijska tržišta, a koji je služio kao državni tajnik u Sarkozyevoj vladi. Hollande jest europejac, ali u onom smislu Europe kao supstituta za ideju socijalnog napretka, supstituta koji dakle neprestano izmiče i kojem se veoma neodređeno teži u nekoj budućnosti. Dakle, u njegovom timu nema nikakvih revolucioniranih tendencija. No europska kriza je trenutno takvog intenziteta da će Hollande biti primoran jasno definirati svoju politiku već u prvim tjednima mandata. Ili će se prikloniti njemačkom modelu štednje, čije katastrofalne posljedice možemo vidjeti na primjerima Grčke, Španjolske, Italije, u kojem slučaju bi mogao doživjeti istu sudbinu kao grčki premijer Papandreou. Ili će pak usvojiti suprotnu strategiju zagovaranja ekonomskog rasta. No Hollande nije čovjek koji je sklon odmicanju od opće prihvaćenih načela. No, po mom mišljenju, nijedna od te dvije strategije neće bogzna što promijeniti. Europska kriza je strukturalna, a euro je jedna politička valuta, pomalo iracionalni konstrukt. Greška je odmah nastala u početku stvaranja eura kada se svim zemljama nastojala nametnuti ista monetarna politika. A ta monetarna politika odgovara prije svega interesima Njemačke, a ne zemljama na jugu eurozone. Da bi Španjolska, Grčka, Italija i Portugal mogle danas krenuti u rješavanje krize, trebale bi za početak devalvirati vlastitu valutu. No kako se radi o euru, to je nemoguće. Da se svojevremeno uvela zajednička europska valuta prema kojoj su se drahma ili lira mogle periodično i fluidno prilagođavati, rješavanje krize bi danas izgledalo bitno drukčije. Nemoguće je zadržati istu valutu u zemljama čije su ekonomske situacije do te mjere drukčije kao što je to slučaj u eurozoni. Konačni rezultat aktualne politike je sve jača asimetrija u odnosima zajednice zemalja. Usprkos tome, u Europi je i dalje je na snazi izvjesna privrženost ideji eura, koja je upravo iracionalna. Ne valja zaboraviti da se može biti Europljanin bez priklanjanja kako euru, tako i Uniji.

Koji bi, dakle, mogli biti temelji budućeg europskog zajedništva, a koji ne bi doveli do trenutne krize?

Pitanje je što danas znači biti Europljanin. Valja za početak priznati da trenutno ne postoji kohezivan europski prostor. Dok ne postoji nešto što bismo mogli nazvati europskim narodom (ne zaboravimo, mi i dalje komuniciramo unutar Europe kao pripadnici nacija), uzaludno je nametati ista pravila svima. Zato treba nanovo stvoriti javni europski prostor debate, preko naučavanja o zajedničkoj povijesti i kulturi, preko bilateralnih odnosa. Ti sastanci na kojima sudjeluju po dva predstavnika iz svake europske nacije ne služe ničemu, po mom mišljenju. Europa tu funkcionira poput kakvog apstraktnog entiteta kojeg nitko nije u stanju jasno odrediti. Ja sam, recimo, sklon njegovanju jačih i konkretnijih bilateralnih odnosa unutar Europe. A europske debate profesionalnih političara u Bruxellesu i Strasbourgu, intelektualaca i novinara ionako nimalo ne dotiču europske populacije. Sukcesivne krize naglo su uvele europsku tematiku u nacionalne politike. Danas zapravo ima sve manje nacionalnih strategija. Odluke se donose na europskom nivou i potom prisilno provode po zemljama. Zakon spojenih posuda vidimo danas uglavnom kroz negativne posljedice prenošenja krize, a ne kao mogući generator promjene donošenja odluka na europskom tlu. Kriza bi, na paradoksalan način, mogla doprinijeti boljem i kvalitetnijem zajedništvu te donošenju uistinu legitimnih odluka, no mislim da bi taj proces, ako i započne, mogao jako dugo trajati. Stoga aktualne institucije više upućuju na demokratski deficit no na išta drugo. Moj engleski kolega jednom je rekao da bi Europska unija, kakvu danas poznajemo, bila odbijena kao nedemokratska da sama sebe prijavi za članstvo. Moć treba vratiti uistinu legitimnim institucijama, a to su nacionalni parlamenti. Ideja da svi moramo djelovati po istom ritmu je neodrživa, potrebni su novi odnosi koji će se prilagođavati okolnostima, a ne suprotno. Naravno, zajednička načela oko sigurnosti, ljudskih prava, itd. trebaju postojati. No svaka članica trebala bi imati moć usvojiti ekonomska načela koja je u stanju provesti u djelo, a ne voditi se logikom 'ili svih 27 ili ništa'.

193526,192038,192099,192006

Valja, dakle, promijeniti samu logiku i ustroj europske zajednice. Je li to moguće kroz nove sporazume, unatoč propaloj ideji o zajedničkom europskom ustavu? Europski ustav koji se predlagao bio je ustav prava kapitala te je bio posve neprihvatljiv. Bio je artikuliran oko središnje točke konkurentnosti, umjesto oko solidarnosti ili, ako hoćete, oko 'slobode, jednakosti, bratstva'. Dok Njemačka i dalje tvrdi da ne želi plaćati za te tzv. lijene Grke, ne možemo govoriti ni o kakvoj solidarnosti unutar Unije. Što Europa ima više članica, ta se ideja solidarnosti ili barem priznavanje očite činjenice da smo svi u istom košu sve manje osjeća. Hrvatska kandidatura se u takvoj konstelaciji nužno odvija na samoj margini europskih interesa.

Upravo tako. Ta kandidatura ne predstavlja zasad bitan ulog europskih interesa. Koliko sam uspio primijetiti kod hrvatskih kolega, uglavnom su naklonjene članstvu u Europskoj uniji, no više zbog toga da se izbjegne upadanje u nacionalni i nacionalistički geto, a manje zbog prianjanja idealima iz Bruxellesa. Ono što je Europska komisija uspjela nametnuti zemljama središnje i jugoistočne Europe strukturalno jako podsjeća na ono što je Svjetska banka nametnula zemljama Latinske Amerike i Afrike. Poručio bih svojim hrvatskim prijateljima da nikako ne usvajaju euro kao valutu, ako euro tada još uopće i bude postojao.
Citirao bih primjer alijanse ALBA koja okuplja zemlje Latinske Amerike i Kariba te koja kao središnje načelo ima solidarnost, dakle borbu protiv nezaposlenosti, pristup zdravstvu itd. Ta alijansa uvažava nejednakosti i asimetrije među zemljama, a sustav je mnogo fleksibilniji od europskog

Dugo ste djelovali kao direktor Le Monde diplomatiquea. Kakav je vaš stav o slobodi tiska danas i uopće održivosti modela tiskovina te o rapidno padajućoj kvaliteti informacija?

Prvo bih primijetio sporu agoniju koja već dugo prati novinske tiskovine, prije svega dnevne novine. U Francuskoj, a i nizu drugih zemalja, mediji su uglavnom u vlasništvu velikih korporacija kojima je medijska djelatnost periferna. Istina, pojavili su se novi izvora informacija, na internetu i na društvenim mrežama, no zasad se ne pokazuju pouzdanima. No i internetski mediji su ekonomsko deficitarni. Pad životnog standarda, pad prihoda od reklama, kao i nove navike mladih koji uopće više ne konzultiraju tiskovine, doveli su zajedno medije u jednu veoma nezavidnu poziciju i zasad ne vidim neku pozitivnu perspektivu. U Francuskoj, naime, već postoje fondovi za pomoć medijima. U toj situaciji, kvaliteta nužno opada, a redakcijska neovisnost je neodrživa pod pritiskom vlasničkih struktura.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još