Kulturmiks FRANCK APERTET:

'Umjetnost je preuzimanje rizika'

Posebna stavka u ovogodišnjem izvedbenom dijelu programa festivala Queer Zagreb nastup je francuske skupine Les Gens d'Uterpan koji se unatoč napomeni - mjesto i vrijeme izvedbe nepoznato - ipak dogodio. Franck Apertet, suosnivač kompanije, u razgovoru za tportal.hr govorio je o radu kompanije koja redovito izaziva pozornost publike te objasnio što se to jučer dogodilo u ZKM-u

Publiku koja je u Zagrebačko kazalište mladih došla pogledati repertoarnu predstavu 'Idiot' dočekao je kao dodatak i francuski virus u vidu izvođača koji su najprije gledalištem prošli onako kako se inače ne prolazi, doslovno se spuštajući s vrha do dna dvorane po gledateljima koji su se već smjestili, a nakon toga su to isto pokušali napraviti i – bez odjeće.

Kako je zagrebačka publika uglavnom dobrohotna, a i osoblje ZKM-a je već imalo iskustva s radikalnijim novokazališnim izazovima, izvedbom mogu biti zadovoljni i izvođači Luis Andres Corvalan Correa, Sophie Demeyer, Clementine Maubon, Steve Paulet i David Zagari, kao i publika, ali i festival Queer Zagreb.

Skupinu koju su osnovali koreografi i plesači Annie Vigier i Franck Apertet šira je zagrebačka publika mogla upoznati na nedavnom otvaranju izložbe 'Ljubav prema riziku' u Muzeju suvremene umjetnosti, kad su izveli svoj dugotrajni performans 'X –Event2.7 prema protokolu Slina'. U radu koji obilježava statičnost i skulpturalnost izvođači se povezuju slinom, ne komuniciraju s publikom, nego jednostavno supostoje u umjetničkom prostoru.

Rad je dio serije 'Događaji X' koja se sastoji od performansa zamišljenih i izvedenih prema ranije utvrđenom protokolu i izvedbenoj strategiji. Sve u svemu, s ova dva naslova Les Gens d'Uterpan predstavili su se Zagrebu u prilično reprezentativnom svjetlu, kojem diskurzivnu podlogu daje suosnivač kompanije Franck Apertet u ovom razgovoru.

Les Gens d'Uterpan značilo bi nešto kao Ljudi iz Uterpana? Međutim, mjesto takvog imena ne postoji.


To ime smo odabrali da bismo svojoj kompaniji dali osjećaj ili privid zajedništva. Svi se pitaju gdje je Uterpan i postoji li uopće to mjesto, ali može biti riječi i o osobnom imenu. Međutim, ni mjesto ni osoba ne postoje, ali to je sve što o tome mogu reći. Nikad ne objašnjavamo naš naziv, volimo njegovo pravo značenje smatrati tajnom.

Vaš rad se najlakše može podvesti pod kategoriju 'think dancea' ili konceptualnog plesa. Slažete li se s tom odrednicom?

Ne u potpunosti. Rad koji smo pokazali samo je dio sedmodijelnog ciklusa akcija koje su redukcija različitih obrazaca ponašanja ljudskog tijela. Slina je u njemu veza između tijela i osoba i predstavlja izmjenu fluida u tijelu i razmjenu fluida između tijela. Iako se čini dosta statičnim, ostali su komadi iz iste serije bitno fizički intenzivniji, pa čak i 'plesniji', iako uključuju sasvim jednostavne i uobičajene akcije poput padanja, trčanja i sličnog. Zato ni ovaj rad ne bih nazvao konceptualnim, rekao bih da je to radikalna vizija mogućnosti ljudskog tijela.

U dosadašnjoj karijeri, a pogotovo u posljednjih nekoliko godina, česti ste gosti brojnih festivala u cijelom svijetu, od visokoprofiliranih preko tematski zaokruženih do onih koji funkcioniraju kao svojevrsna platforma. Smatrate li da ste svojim radom uspjeli spojiti ples i performans, kao žanr koji se prije shvaća kao dio likovne umjetnosti?

I performans i ples koriste tijelo, razlike su samo u interpretaciji onoga što je alat umjetnika koji se bavi plesom. Jer i ples i tijelo su za nas alati. Rekao bih da nas najprije zanima ples kao umjetnost koja postavlja ljude u određeni oblik zajedničkog postojanja, on formira zajednicu. Ples je prvenstveno zajednica ljudi koji zajedno žele nešto i spremni su se angažirati za to. S druge strane, to je njihov ili naš posao, tako da možemo razgovarati o plesu i kao umjetnosti i kao zanimanju koje donosi novac, od kojeg na kraju naši izvođači i mi sami živimo. Ples je zato ujedno reprezentacija svakodnevne prakse svih ili gotovo svih ljudi. Svi ljudi oko nas potpisuju neke ugovore koji im omogućavaju i obvezuju život, ali jedino u slučaju plesača u te ugovore ulazi i tijelo. Zato plesači i koreografi mogu drukčije govoriti o takvim pitanjima. I zato ples nije samo proizvodnja koreografije ili spektakla za publiku, nego se bavimo i pitanjima zajedništva, kao i mnogim razinama kolektiviteta unutar ansambla i unutar izvođačke situacije.

Izvedba 'X-Eventa 2.7 prema protokolu Slina' u Zagrebu imala je istodobno dva različita konteksta: izložbu i festival Queer Zagreb. Koliko se oni poklapaju?

Taj rad je u razmatranju za uvrštenje u francusku nacionalnu zbirku, a izabrali su ga i kustosi ove izložbe. Prihvatili smo taj poziv između ostaloga i zato što sudjelovanjem na ovoj izložbi, na kojoj su isključivo radovi iz nacionalnih muzeja u Francuskoj, donekle propitujemo i sustav takvih reprezentativnih kolekcija. Poziv na Queer Zagreb došao je kasnije, nakon što smo upoznali Zvonimira Dobrovića, koji nam je onda predložio da u sklopu festivala odigramo i performans 'Parter'. Uvijek radimo na sličan način, iako je svaki put izuzetno važan i kontekst. To je i početno pitanje iz kojeg nastaje svaki pojedini rad. Kad radimo u muzeju, kao što je bila prva izvedba u Zagrebu, zanima nas i odnos prema publici jer ovdje je tijelo prikazano na sasvim drukčiji način nego u kazalištu. U ovom slučaju sami gledatelji mogu odlučiti koliku distancu prema izvođačima i radu žele zauzeti. Neki probijaju tu barijeru, a drugi ostaju na 'sigurnoj' udaljenosti, što znači da gledatelj ima izbor ostati u određenoj sigurnoj poziciji ili preuzeti rizik. A izložba se i zove 'Ljubav prema riziku'. Kako god odlučio, svaki posjetitelj tako postaje svjestan svoje prisutnosti i uloge ne samo prema pojedinom radu ili izložbi, manifestaciji ili festivalu, nego i u odnosu prema umjetnosti općenito.

No izvođači u MSU namjerno nisu komunicirali s gledateljima ni na koji način?

Tražili smo to od njih, moraju biti koncentrirani samo na sebe i ostale izvođače. Ukoliko bi komunicirali, čak i samo pogledom, razbila bi se strategija na kojoj je baziran cijeli 'događaj'. Ali u nekim drugim radovima naši izvođači vrlo aktivno izazivaju gledatelje, dodirima, pogledom, govorom ili na druge načine.

U 'Parteru' to radite još invazivnije, tako da izvođači doslovno ulaze u prostor gledatelja i drugih umjetnika, kako simbolički, tako i fizički. Zašto?

Željeli smo ponovno uspostaviti ravnopravan odnos između programatora selektora i direktora festivala s jedne i umjetnika s druge strane. Jer uvijek samo umjetnici preuzimaju rizik, a ostali o njemu tek govore u medijima ili o riziku pišu u popratnim publikacijama. U današnjem društvu je previše podjela, previše distance, čak i krivnje. Uvijek se netko pravda da nešto nije njegova pogreška. Ovim radom smo htjeli ravnopravno u umjetničku izvedbu ponovno uključiti sve sudionike lanca koji sudjeluju u kreaciji, distribuciji i 'konzumiranju' umjetnosti, od autora preko producenata do publike. Od producenta festivala koji nas pozove tražimo da zajedno s nama preuzme rizik za izvedbu, da stane iza njega kao i mi koji zaista to moramo izvesti, a od publike očekujemo reakciju. Kad prihvatimo poziv za gostovanje, u tom gradu sami izaberemo mjesto i vrijeme izvedbe, kupimo ulaznice za izabranu predstavu i zatim uđemo u publiku i obavimo svoje. Sve što se kasnije dogodi problem je producenta festivala ili onoga tko nas je pozvao.

190218,190243,189941,189963

Kakve su dosadašnje reakcije na takvu vrstu invazivne umjetničke prakse?

U Francuskoj smo izgubili sve subvencije ministarstva kulture zbog ovog rada. Objasnili smo im da i oni kao sufinancijeri sudjeluju u njemu, da on nije nikakav poziv na revoluciju i slično i da nas oduzimanjem subvencije neće spriječiti, ali... nije nam baš pomoglo. Iako su neki ljudi u ministarstvu smatrali taj rad izuzetno zanimljivim. Međutim, zaključeno je ipak da oni ne mogu dati novac nekome tko cijeli sustav dovodi u pitanje. S druge strane, medijske reakcije bile su oduševljenje, jer kritičari su nas hvalili da ovim zapravo ispitujemo cijeli sustav funkcioniranja sustava izvedbenih umjetnosti. Problem je s vodstvom kazališta u kojima smo izvodili, kao i umjetnicima na čije se predstave ovako 'naselimo', ali i oni su obično na našoj strani ili ih jednostavno nije briga. I publika nas uglavnom voli, ali može biti i drukčije. U berlinskoj Operi, naprimjer, publika baš i nije bila otvorena za ovakvu umjetnost. Krenuli smo od kraja gledališta, gdje su mjesta jeftinija, i tamo nije bilo problema, ali kako smo dolazili do prvih redova, publika je postajala sve nasilnija i otvoreno nam se protivila. Međutim, to nas nije pokolebalo, i dalje mislimo da umjetnici smiju raditi takve stvari. Uostalom, mi samo smislimo akciju, a rad je kompletiran tek kad se pojavi i reakcija na njega.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još