INTERVJU: SLOBODAN ŠIJAN

'Sloboda koju omogućava piraterija barem promovira naš rad'

20.02.2012 u 09:28

Bionic
Reading

Slobodan Šijan je jedan od autora jugoslavenske kinematografije kojeg i najšira publika poznaje, najprije po kultnim ostvarenjima poput 'Ko to tamo peva', 'Maratonci trče počasni krug', 'Davitelj protiv davitelja'... Međutim, njegov opus i sredstva kojima se filmom bavi ne mogu se iscrpiti samo s nekoliko najpopularnijih naslova, jer riječ je o vrsnom poznavatelju teorije filma i filmske povijesti, ali i likovnih umjetnosti. S autorom smo pričali u povodu njegova posjeta Zagrebu

Želio sam Tomu prirediti zadovoljstvo i napraviti fotografiju kina u kojem je održana
svjetska premijera filma A Place in the Sun, ali s naslovom Tomovog ready-made filma na markeeju.

Slobodan Šijan, srbijanski filmski redatelj i zaljubljenik u film, koji mu je inspiracija za likovne, fotografske te publicističke radove, u zagrebačkoj Galeriji Nova do kraja ožujka predstavljen je izložbom 'Mjesto pod suncem'. Posvećena je svestranom Tomu Gotovcu, kojeg Šijan poznaje još iz vremena kad su zajedno studirali film u Beogradu, pa i radovi imaju izravne ili nešto manje izravne veze s likom i djelom prije dvije godine preminulog jednog od najvažnijih umjetnika ne samo u domaćim ili regionalnim razmjerima. Posvetama tu nije kraj, jer i izložba i predavanje dio su događanja koja prate odjek hrvatskog nastupa na prošlogodišnjem Venecijanskom bijenalu.

U Galeriji Nova će do kraja veljače biti gotovo rekreiran paviljon, u kojem su, odlukom kustoskog tima WHW, bili postavljeni izabrani Gotovčevi filmovi i fotografije te video instalacija izvedbene skupine BADco.

Slobodan Šijan je jedan od autora jugoslavenske kinematografije kojeg i najšira publika poznaje, najprije po kultnim ostvarenjima poput 'Ko to tamo peva', 'Maratonci trče počasni krug', 'Davitelj protiv davitelja'... Međutim, njegov opus i sredstva kojima se filmom bavi ne mogu se iscrpiti samo s nekoliko najpopularnijih naslova, jer riječ je o vrsnom poznavatelju teorije filma i filmske povijesti, ali i likovnih umjetnosti. Na toj tromeđi Toma Gotovca je nemoguće zanemariti, pa je on i 'glavni lik' ovog razgovora.

Iz pozicije prijatelja, ali i kolege, kakav je vaš odnos prema Gotovčevoj čuvenoj rečenici 'Sve je to movie!'?

To je manifestni iskaz koji ukazuje na prirodu onoga što je on pokušavao napraviti. Taj iskaz je drastični uvod u Gotovčev svijet, jer njegov pristup je često bio i baziran na slučajnosti, a slučajnosti su bogatstvo. On bi zadao koncept i postavio kameru, ali nije mogao kontrolirati što će ući u kadar. Rezultat je svojevrsni dokument, koji se razlikuje od onoga što bi ostalo snimljeno kad zaista nešto tražiš. Ovako se autor oslanja na interakciju vlastitog pogleda i onoga što se događa izvan njegove kontrole, i tako nastaje taj movie. Utoliko je ta rečenica, naravno, točna.

Osim snimanja filmova, vi i predajete o filmu, pišete o njemu, čak ga i slikate... U tome ima i sličnosti s Gotovcem, ali i razlika. Kod njega je movie bio umjetnički koncept, što je za vas?

Također umjetnički koncept, ali onako kako je to definirao Hrvoje Turković u eseju 'Umjetnički film kao žanr'. Napisao ga je iritiran tom podjelom na umjetnički film i drugi, i postavio je parametre po kojima to treba definirati. Gotovac nije pristajao na takvu podjelu, i time je utjecao i na mene jer ja sam bio sklon 'umjetničarenju', kao student filma s iskustvom likovne akademije. A njegov 'to je sve movie' odnosio se na sve. I bez vrijednosnih sudova, koje je imao vrlo čvrsto zadane, ali nije dijelio film na osnovi vrste. Inzistirao je na tome da stvari funkcioniraju u sklopu parametara postavljenih za određeno djelo, da se iz filma prepoznaje da njegov autor ima rukopis i zna što radi. I danas kad studentima pokazujem filmove Howarda Hawksa, teško je reći što je u njima umjetnost, ali sve idealno funkcionira.

Ko to tamo peva
Kakva je budućnost filma?

Postoji ideja da je kamera posrednik, ali da kino postoji i izvan ili čak i bez kamere. Stvar je u fenomenu oko nas i našem odnosu prema njemu, prema kretanju i zvuku u najširem smislu.

Pamtim misao Claudea Chabrola da će u budućnosti ljudi gledati filmove kod kuće, a u kinima će gledati sportske događaje. To nam se već događa. I nisam siguran da je to dobro, jer je razlika između doživljaja filma u kinu i takvog 'stambenog' poprilična. Doživljaj u dvorani značajno povećava razinu koncentracije i uživljavanja, a bez njih moć filma slabi.

S druge strane, mogućnosti filma su ogromne. Film je ipak dosta vezan s ekonomijom, to ljudi koji pljuju po komercijalnom filmu ne razumiju. Trebalo bi pronaći način da umjetnost i ekonomija nekako zajednički funkcioniraju. Iako je film sveobuhvatan, danas razne vrste zabave na ekranu postaju ozbiljna konkurencija onome što smo naučili zvati filmom. Ne mislim da stoga treba kritizirati filmsku industriju, ona je moćna, ali njezina zarada omogućuje razvoj tehnologije i prave revolucije koje imaju posljedice u cjelokupnoj svjetskoj kinematografiji. Naravno da treba postojati sve, i alternativni film mora postojati, ali nikada neće biti u središtu, on mora ostati na margini.

Kako u tom smislu prihvaćate činjenicu da su najširoj publici prve asocijacije uz vaše ime filmovi poput 'Ko to tamo peva' i Maratonci...'?

I dan-danas putujem zahvaljujući njima. Tako to ide u popularnoj kulturi: plus je to što svi znaju za tih nekoliko naslova, a minus je što vas znaju samo po tome. Netko tko se bavi alternativnom umjetnošću i kulturom ne može se žaliti što nije poznat po svome radu. Mene zanimaju ekstremi, još kao mlad sam pisao tekstove o tome gdje se susreću avangarda i treš.

Ali prvenstveno se vidim kao filmskog gledatelja, čovjeka koji uživa u silnom bogatstvu koje svjetska kinematografija nudi. Ne može se sve ni pogledati, volumen snimljenog vremena već nas je nadišao i danas više nitko ne može imati iluziju koju smo mi imali u mladosti, da ćemo pogledati sve što je snimljeno. Zato i treba govoriti o svojim gledateljskim iskustvima, njima se ukazuje na ono što treba izabrati.

Danas izrazito važnim postaje pitanje autorskih prava. Kako kao autor i umjetnik gledate na ograničavanje sloboda citiranja, preuzimanja...?

To je osjetljiva i kontroverzna materija. U eri reproduktivnih medija je to pitanje još kompleksnije. Naravno da bi svi umjetnici željeli da su njihova prava adekvatno zaštićena i da mogu naplaćivati korištenje vlastitog rada jer od toga i žive. Ali problem je u tome što se to u društvima kao što su naša poprilično teško implementira, jer priča o zaštiti intelektualnog vlasništva svodi se na zaštitu korporacija koje su ionako već nametnule, nekom vrstom sile i prava jačega, svoje vlasništvo nad autorskim pravima umjetničkih suradnika.

Za društva koja znaju razrješavati konflikte principom zdravog razuma dobar primjer je Francuska, to funkcionira. Kod nas je uvijek riječ o nekoj kampanji, i zapravo se nikada ništa ne napravi do kraja, nego sve ostane u sukobu ekstrema. Neće nam pomoći ni ulazak u EU, s obzirom da svaka zelja samostalno regulira to pitanje, pa će tamo gdje postoje civilizirani načini rješavanja problema biti bolje, dok će u sredinama s većom tolerancijom za nasilne tipove sve ostati prepušteno njihovoj milosti.

S druge strane, Volker Schlöndorff mi je jednom prilikom rekao: 'Hvala bogu što postoji piratstvo! Tko bi inače i kako gledao te naše filmove?' Ima nešto u toj 'slobodi otimačine'. Autori su doduše oštećeni, ali ako ionako nisu zakonski zaštićeni u svojim sredinama, a ja naprimjer ne mogu ubrati ni novčića od svojih filmova, onda ta sloboda i dostupnost koju omogućava piraterija barem promovira naš rad.

Spomenuti sudari ekstrema čine ove naše krajeve zanimljivima. Vaši najpoznatiji filmovi zasnivaju se na humoru koji dolazi iz sukoba tih ekstrema. Jednom se izjavili da komedije, čak i filmske, dulje traju, ali su i opasnije...

Komedija je najjača u sustavima gdje postoji određena razina represije, pa zaštita socijalnog integriteta ide kroz humor. U Srbiji, a možda i u nekadašnjoj Jugoslaviji, postojalo je u publici dosta strasti za komediju, ali se na nju uvijek gledalo s visine. Čini mi se da je tako i danas. Naša kultura je i dalje određena fascinacijom elementarnom pismenošću, kultura slike ovdje još nije zaživjela u potpunosti. U najširem smislu uvijek se vraćamo na temu i fabulu, na sadržaj. Naprimjer, ako tražiš novac sa scenarijem koji nema veliku temu, ali bi sam po sebi mogao biti dobar, sredstva nećeš dobiti. Ali velika tema uvijek prolazi, jer film ovdje mora biti i spomenik.