Kulturmiks BRYN TERFEL U LISINSKOM

'Mogao bih do kraja karijere pjevati samo negativce'

Pred večerašnji nastup u dvorani Lisinski, razgovarali smo s Brynom Terfelom, velškim pjevačem kojeg se domaća publika vjerojatno najbolje sjeća po interpretaciji Wotana u prijenosu Wagnerove tetralogije 'Prstena Nibelunga' iz njujorškog Metropolitana. Pjevač s posve respektabilnom karijerom na svjetskim opernim pozornicama, kojeg se bez puno dvojbi može smjestiti u prvi rang bas baritona današnjice, odaje se u razgovoru kao jedan od onih iznimno talentiranih umjetnika kojeg golemi uspjeh nije nimalo lišio kritičkog pogleda

Zagrebački koncert naslanja se na repertoar predstavljen na vašem albumu 'Bad Boys' (DG). Pod zajedničkom niti karakternih 'zlikovaca', album donosi široku stilsku lepezu, od ulomaka iz Mozartovog 'Don Giovannija', Verdijevog 'Otella' do Weillove 'Opere za tri groša'. Sve su to redom vrsni glazbeni trenuci, uključuju neke od poznatijih rola bas baritonskog repertoara, a i sam koncept je privlačan, no postoji li ipak latentna mogućnost monotonije unutar takvog okvira?
Osobno ne bih imao nikakvih problema da do kraja svoje operne karijere pjevam samo karakterne negativce. Publika redovito sjajno reagira na te likove, često i strastvenije nego na uloge tenora. S njima na sceni zaista možete ići daleko, preko granice uobičajenog ludila, kao primjerice Scarpia u Tosci. U operi se inače ne valja ponavljati, stoga se ne bojim da će me taj tip uloga odrediti.

Poznata je izjava slavne Lili Lehmann, koja je svojevremeno pjevala na otvorenju festivala u Bayreuthu 1876., da su oni koji umiju pjevati Mozarta spremni i za Wagnera. Vaša je međunarodna karijera započela početkom devedesetih upravo s hvaljenim interpretacijama Mozartovih uloga, dok vas se danas sve više asocira s Wagnerovim junacima. Ima li zapravo smisla ta tendencija da se ta dva temeljna repertoara drže tako odvojeno?
Mozarta sam uvijek držao jako zahtjevnim za pjevanje. Uloge koje sam ja tumačio, Leporello, Don Giovanni, Figaro, su duge uloge, stalno ste na sceni. Kad sam pjevao Don Giovannija, nikad nisam bio posve zadovoljan. Primjerice, na početku drugog čina slijed scena uvijek mi je predstavljao problem. No s druge strane, drugi čin 'Walkure' puno bolje leži mom glasu. No i kod Wagnera dinamika je jako važna, ne može se samo pjevati forte. Jednako tako i orkestracija, primjerice u monolozima u 'Majstorima pjevačima', pruža dovoljno prostora i vremena za dinamičke nijanse i boje. Kod Mozarta slavne arije mojih junaka su jako kratke i jednostavno nema prostora za grešku i uvijek mi se poslije čini da sam ih mogao bolje izvesti. Dok u dugim Wagnerovim operama mogu bolje čuvati glas, pa čak i ako neka fraza nije najbolje izvedena, znam da se imam vremena sabrati i krenuti dalje. Uvijek sam govorio da je Mozart društveni kompozitor, nakon njegove opere, idete vani s prijateljima. Nakon Wagnera, vratite se kući i zaključate vrata.


Jako je malo Verdija u vašem repertoaru. Što je razlog?

Da, nažalost moj glas nije najpogodniji za njegove role. Falstaff, da, no recimo Jagu u 'Otellu' ne bih nikad pjevao na sceni. Postoji jednostavno mnogo drugih pjevača koji to mogu pjevati puno bolje od mene.

No i bez Verdija, vaš repertoar je golem, od Handela, Mozarta, Wagnera do lieda, folklornih i tradicionalnih pjesama, mjuzikla ..
Mislim da se pjevačka tehnika, ako ste ju dobro svladali, može primijeniti na bilo koju vrst glazbe, od dueta s Tomom Jonesom do Wagnerovih opera. Znatiželjan sam i voljan sam iskušati nove stvari. Ne smijemo zaboraviti da svaki živi nastup nosi element iznenađenja. Sting me je zamolio da pjevam na njegovom šezdesetom rođendanu i to njegovu slavnu pjesmu 'Roxanne'. Nakon Brucea Springsteena i Lady Gage pred publikom se pojavio neki velški bas bariton, za kojeg nikad nisu čuli. No pristupio sam tome isto kao i svakom drugom nastupu. Publici je trebalo malo da se navikne, no mislim da im se svidjelo, kao i Stingu. Ako bih si postavio jasne granice da ne smijem izaći iz svog osnovnog, opernog repertoara, nikad svojoj djeci jednog dana ne bih mogao reći 'Pjevao sam Roxanne, čak i pod cijenu da se osramotim'.

Hrvatska publika, a i ne samo ta, vas vjerojatno najviše prepoznaje po live prijenosima iz opernih kuća. Mnogo je toga dobroga rečeno o tim popularnim prijenosima, o osvajanju nove publike, o njihovoj pedagoškoj ulozi, itd… No jednako tako, redovito se spominje, i to poprilično opravdano, kako novo virtualno iskustvo donosi svoje kriterije koje nemaju mnogo veze s iskustvom teatra, primat dopadljivih solista, filmski iskoristiva režija i scenografija, krupni planovi …
Prijenosi nikada neće zamijeniti pravo iskustvo boravka u teatru. No opet, na određeni način, HD prijenosi mogu čak i oživiti neke produkcije, poput Lepageove režije Wagnerove tetralogije u njujorškom Metropolitanu. Naime, neki detalji, poput video projekcija, vjerojatno se bolje vide na ekranu no u samom kazalištu. Krupni planovi? Da, razumijem koliko to može stvoriti pritisak na same umjetnike. Lepage je donio neke sjajne vizualne elemente u režiji Wagnera. Sva se radnja zbog scenografije odvija u prednjem dijelu scene na čemu su pjevači, a vjerojatno i režiseri, jako zahvalni.

Standardna dvojba između tradicionalnih i takozvanih 'radikalnih' režija?
Ja sam u srcu tradicionalist. No isto tako, u Monte Carlu sam sudjelovao u produkciji Falstaffa u kojoj smo svi bili prerušeni u životinje, no to je funkcioniralo jer je djelovalo poput bajke. Recept je jednostavan, ako se ostane vjeran glazbi i samoj priči, mogu prigrliti i moderne produkcije, poput onih Petera Sellarsa. Zanimljivo je kako produkcije na Broadwayu i West Endu znaju biti mnogo uspješnije, i u krajnjoj liniji, omiljene kod publike, nego operne.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još